83 Daniel NAČINOVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ vrednote“ koje su, čitamo, „duboko duhovne, bar onoliko koliko su i materijalne“. Slijede bitne natuknice o postavkama nove Europe, od pedesetih godina (Konrad Adenauer, Robert Schuman, Alcide De Gasperi), naovamo, kritičke napomene o raznolikoj praksi, sve do aktualnih pojmova koji „postaju najčešće filozofske kategorije prije negoli zažive kao sociološke konstante“. Zanimljiv je stoga dijakronijski kratki pregled/izbor primjera hrvatske odgovornosti i suodgovornosti upravo kroz vidike uvodnog spomena niveliranja i spomena općega i pojedinačnog. Naći ćemo tu zauzetost u obrani od osmalijskoga osvajanja, pa onda djelo hrvatskih glagoljaša, ekumenskih i međukulturalnih napora; značaj prijevoda Kur'ana iz pera Hermana Dalmatina u suradnji s Robertom iz Kettona, sredinom XII. stoljeća. Matija Vlačić Ilirik, Stipan Konzul i Antun Dalmatin, Markantonije de Dominis, Franjo Petrić-Petris, Josip Ruđer Bošković, Josip Juraj Strossmayer... ustanove, edicije, ina pregnuća, dio su ovoga starijeg povijesnoga pasaža. Etimološki se zaključak zasniva na objašnjenju, korelaciji pojmova drugi-alius-secundus, na čijemu se značenju zasnivala narodna tradicija. SI QUAERIS PENINSULAM Polazeći najčešće od zavičaja – rasprostirući bivstvo života do zemaljske i nebeske domovine – J. Bratulić u okružju rodnoga kraja vidi raspon prvoga i najbližega iskustva uopće, oblikujući tako didaktiku svakodnevice, ali i metaforizirani govor o stvarnosti. I unutar alegoričnih povezivanja Istra je u Bratulića u prirodnome slijedu njegov prvi okoliš, prvo usporedno mjesto univerzalnih širina. Možda će to najbolje ilustrirati početak njegova teksta u knjizi/vodiču Aleja glagoljaša Roč-Hum (Katedra Čakavskog sabora Roč, 1983.). Evo: „Putniče! Kamo te sve nisu noge pronijele dosad! I gdje sve nisi bio?! Ipak: na tim si putovima u mislima nosio zavičaj, ali i neki zamišljeni komadić svijeta kakav bi ti skrojio, po svojoj mašti i po mjeri vlastitog nadahnuća. Tamo bi se vraćao umoran od lutanja, zamoren putovanjima, vraćao bi se radosna srca, pun smjernih želja i prijateljskih osjećaja. Postoje, naime, u svijesti našoj, a još češće u podsvijesti, krajolici i krajevi u koje nas vuku i oko i misao kao u zavičaj duha. Izmišljena, štoviše izsanjana stvarnost vraća nas u arkadiju, u prostor unutarnjeg zavičaja. Istra je takav zavičaj.“ Mogli bismo dodati: divnog li okruženja u atlasu lijepih stvari!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=