81 Daniel NAČINOVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ gogijsku (tajnovitu, metafizičku) dimenziju. U suvremenoj esejistici ti se zahtjevi ne podcrtavaju (najčešće ih i nema na okupu); no, Bratulić u svojim tekstovima – vodeći o tome računa – nikada ne ostaje na razini pukoga prijenosa informacije. U tom smislu njegova je kazivalačka, pripovjedačka nazočnost neposredna, na neznatnoj, gotovo neprimjetnoj, udaljenosti od čitatelja/slušatelja. Posebice je to uprisutnjeno u emisijama Hrvatskoga radija što ih J. Bratulić – zajedno s Mladenom Kušecom – kreira (Zagonetno putovanje – Putujemo Hrvatskom). Neznatna udaljenost od čitatelja zapravo je blizina; dar je neposredne spisateljske komunikacije u Bratulića zacijelo ostvarivan i ostvaren profesijom predavača, ali i kroz narav po sebi, tako da u njega nema suhoparna govora, sofisticirane akribije ili kojega god oblika napuhana besjedništva. Josip Bratulić u stanju je provesti diskurs na razini struke u indukcijskoj i dedukcijskoj formi, ali sličnu – ili čak istu tematiku – oblikovati za potrebe HAZU-a ili, na primjer, Male glagoljske akademije u Roču, čiji je jedan od utemeljitelja i redoviti sudionik. U okrilje lijepih stvari, naravno, ulaze i blagdani pa u knjizi čiji trag slijedimo nalazimo ova tri ogleda: Božić, blagdan radosti i obitelji, Uskrs u tradiciji i duhovnosti hrvatskoga naroda te Korizma i Uskrs kao slika ljudskoga života. Taj troplet Bratulić zaključuje konstatacijom što obujmljuje vlastitosti cjeline: „Obredi, iskustvo zajednice pretočeno u riječi, ni u nepovoljnim vremenima nisu usahli. Obredi i kultovi podržavaju svijest o zajednici sretnih i nesretnih, živih i mrtvih, nas i onih budućih.“ Zajednica sretnih i nesretnih, živih i mrtvih... zapravo je središnje mjesto oko kojega se i u kojemu sabiru priče o lijepim stvarima, što će na poseban način biti sažeto u sljedećoj crtici... IDU SVIJETOM KAO ŽIVA SUNCA Najkraći je tekst u knjizi onaj o umjetniku Ivici Antolčiću; (trinaest redaka) elogij prijateljstvu. Tako je – Prijateljstvo – i naslovljen. Valja citirati dio toga ulomka jer mu je specifična težina naglasna, jer je u njemu označena bit onih relacija što povezuju ljude u općinstvo svetih, čineći tako kozmičku povezanost u kojoj se rastvara otvorenost egzistencije, objedinjujući – čitamo – „zajedništvo stvorenoga i puninu života“. „Prijateljstvom ljudi postaju bezazlenima, oko sebe šire prostor dobra, dapače postaju dobrotvorci, za koje Pismo tvrdi da su sinovi Božji. Oni idu svijetom kao živa sunca, sijući dobro i lijepo među one s kojima se susreću i s kojima se druže. Takvi su ljudi otvoreni svemu – mrtvom i živom svijetu: kamenju i bilju, predmetima i ži-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=