8 Nada GALANT, Žminj GRIJAČ DONJI Kad je već postalo sasvim izgledno da on neće poduzeti baš ništa u vezi s pećnicom koja ne radi, a nakon nekoliko usputnih napomena da pećnica ne radi, ili opreznih, uvijenih, u rukavicama, bi li možda rekao susjedu ili nedajbože majstoru, a sve s velikim obzirom da se ne povrijedi veličanstveni, a istodobno i krhki, kad se radi o majstorima, ego moga supruga, trebalo je zvati majstora.* Zvati majstora i nije nešto strašno, zar ne? Zoveš. Čekaš. Ponovno zoveš. I tako nekoliko puta. Pa se majstor javi. Dogovoriš vrijeme. I tako opet, nekoliko puta... i bude li sreće za dva, tri mjeseca – riješen problem. Ali s našim majstorom put do rješenja još je malčice zeznutiji. Javi se on nekad iz prve, ne trebam ni reći da je jako zauzet, da mu je auto u kvaru, a kad nije u kvaru, smije njime voziti samo sporednim cestama jer nije registriran, i da ovaj tjedan sigurno neće stići, ali neka nazovem i neka budem uporna, dosadna čak, štogod, i da ćemo to mi riješiti, neka se ne brinem. U tren se prodam za ono mi i puna optimizma počinjem planirati kad bi bilo najbolje da dođe, jer taj naš majstor, bez obzira na to koliko je prošli tjedan, čitaj mjesec, bio zauzet, jednom kad dođe, nikad ne znaš kad će otići. To s odlaskom povezano je s onim što mu ponudim za popiti. Pivo ne pije kao svi ostali majstori, od kave dobije žgaravicu, nego ako bih imala čašu crnog vina, to bi bilo super. Naravno da imam čašu crnog vina. Crno vino dolazi u boci koju ću, naravno, otvoriti pred njim, jer mu, naravno, neću ponuditi vino iz već otvorene boce. E, to je greška. Pa dok se boca ne isprazni, * Priča je osvojila 2. nagradu na ovogodišnjem natječaju „Petar Miloš“ Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Tomislavgradu. (Op. ur.) (izvor: akademija-art.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=