79 Daniel NAČINOVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ vinom i Rimljanima..., do svetoga Pavla i savjeta Timoteju u liječenju vinom bolesti želuca i drugih slabosti, ili Držićeva tepanja vinu, sve do zaključka i prijekora Antona Gustava Matoša. Čest je, naravno, spomen Istre pa tako Bratulić piše: „Istra svojim izgledom na geografskoj karti neodoljivo podsjeća na na velik i bogat grozd, koji se od europskoga kopna odvojio, i kupa se u moru koje se usjeklo u samo središte našeg kontinenta, u Europu. U Istri su vino i prošek, ili mirišljivi muškat, oduvijek značili dobrodošlicu: radost i gostoljubivost. Gosta se dočekalo s bukaletom vina, koje se otočilo u hladovitoj konobi. Za stolom je bukaleta išla od ruke do ruke, od usta do usta, združujući ljude u zajedništvo prijateljstva i ljubavi. O vinu se pjevalo u veselom raspoloženju, ispijale su se zdravice gospodaru i gospodarici te svima okupljenima oko stola. Kad je Ivan Vajkard Valvazor u XVIII. stoljeću prošao Istrom, Pazinskom knežijom i Kastavskom gospoštijom, svagdje je vidio vinograde i šume lješnjaka i kostanja. Divio se vinogradima i maslinicima, i s udivljenjem gledao žitna polja. Tako je zamišljao Isusovu domovinu, Obećanu zemlju – Kanaan.“ Pohvala vinu nastavlja se u sljedećem poglavlju/ogledu, a onda slijedi pozorni „descriptio“ bukalete, toga bokaliona, pokala, bokara ili bukare... „Trbušasta je to posuda s ručkom nasuprot koje je spretno oblikovan 'kljun' da tekućina teče u mlazu. Onaj koji pije lako taj kljun smjesti na svoja usta, bez bojazni da će se politi. U Istri je bukaleta uvijek keramički ili zemljani vrč. Ako je bukaleta porijeklom iz Raklja, onda je ona bez glazure, ali takve su veoma rijetke. U 19. stoljeću, a vjerojatno i ranije u bogatijim kućama, bukaleta je bila cijenjen i lijep predmet od majolike ili fajanse, porijeklom iz Italije. Već sam naziv materijala – 'od majolike' – govori o razlici između 'rakljana' tj. domaće bukalete ili bukala, i one kupljene za skupe novce i zato posebno cijenjene. Bukalete su prodavali po selima putujući trgovci, kramari, a kasnije su i one s drugom robom našle svoje mjesto među probranim proizvodima u gradskim trgovinama.“ Ima i neobičnih zdravica! Pišući o njima, Bratulić citira i ovu dubrovačkoga književnika Antuna Sasina (XV. st.): Nijesu ženske strašivice kad se hoće s Turci biti, cijelo počnu u zdravice i veselje vince piti, u zdravice ispijevaju u milosti i ljubavi, na vincu se zaklinjaju, da drug druga ne ostavi.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=