77 Daniel NAČINOVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ i projekcijama, u svemu što čini doticaje bićā, Bratulić svoju misao izriče uvijek na zasadama iskustva, promišljanja, čitanja i pisanja. Moglo bi se u tom smislu reći da je Bratulić – a uvijek se tu rado sjećamo i pokojnoga Branka Fučića (1920. – 1999.) – jedan od posljednjih profesora staroga kova. Jednostavno, takvih sprega znanja i jednostavnosti, izvornosti i tradicijske ukorijenjenosti, pa i neke vrsti „pučkoga tribunstva“, danas bismo teško pronašli. U tako razvedenome sklopu (a unutar ovoga našeg digital-addicted sajmišta), postmodernistički vidik humanističkih korespondencija naprosto vapi za takvim likovima. Tko god je slušao ili čitao Bratulića, znade da pisac nije „stàrina“ zatomljenih vidika i da se u tom krugu nalazi – sve više odmičući – „ono nešto“ što u naporima za konsolidacijom znanstvenih uzroka i posljedica, estetike, kulture i duhovnosti uopće, danas zacijelo najviše nedostaje. TAMO GDJE ADAM IMENUJE ŽIVOTINJE Riječ je o obzoru lijepih stvari, a trag knjige što ga pratimo odnosi se na ukoričeni zbir eseja, članaka te inih zapisa Josipa Bratulića pod naslovom Priče o lijepim stvarima ili Blagdan skromnih darova. Knjigu je 2015. godine objavila pulska nakladnička kuća Histria Croatica c.a.s.h. Na 212 stranica, unutar šest cjelina (plus uvodni tekst) objavljena su 24 zapisa. Tekstovi su pribrani iz raznih knjiga, časopisa, zbornika, predavanja, predgovora i sl., čineći prozračan okvir u koji bi, sjećanjem, mogle dakako unići i druge teme i varijacije jer se u Bratulićevoj književnoj korespondenciji obzor lijepih stvari ne može ni tematski ni stilistički ograničiti. Naposljetku, kroz ova štiva dopiru i odjeci mnogih usmenih ogleda. Odlično opremeljena, ostaje – u bogatoj Bratulićevoj bibliografiji – knjiga od iznimne važnosti u sagledavanju piščeva pristupa i elokucije kad su u pitanju beskonačni nizovi (a ovdje izbor) „lijepih stvari“. „Lijepe stvari“ izraz su Ljepote što se, prema Platonu (Simpozij), usklađuje s Istinom, Dobrotom i Mudrošću, a želja za njom uzdiže ljudska stremljenja k dosegu autentične spoznaje. Takva je, dakle, lipost kopija, odnosno doziv idealne ljepote. U knjizi Priče o lijepim stvarima nalazimo zanimljiv izbor ilustracija. Jedna je od njih Adam imenuje životinje, djelo flamanskoga umjetnika Jana Pieterszoona Saenredama iz 1604. godine. U skladu čovjeka i prirode ostvaruje se sklad bićā, uz čovjekovo određenje u nadijevanju imena, gdje se Adam iz biblijske Knjige Postanka ugrađuje u ljepotu edenskoga perivoja. Tu su: ptice u zraku i na granama, govedo, deva, ovce, konji, zečevi... Imenovanje životinja (prije praroditeljskoga grijeha) ulazak je i sortiranje u katalogu ljepote, što će čovjek na raznolike načine činiti i u suznoj dolini, pa je i razgovor o lijepim stvarima dioništvo ljudske potrage za lijepim, na čemu se
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=