74 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Irvin LUKEŽIĆ Nekoliko godina kasnije, Josip Bratulić prilično me iznenadio prisustvom na obrani moga doktorata na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, posvećenog problemu gradišćanskohrvatske proze. Bilo mi je zapravo jako neobično da bi on mogao biti za to zainteresiran. No, sjećam se kako je uistinu s velikim zanimanjem i radoznalošću slušao pitanja koja su mi postavljali članovi povjerenstva, naime, pokojni i osobito dragi kolega prof. Miroslav Šicel, prof. Krešimir Nemec, koji mi je bio mentor, i prof. Vinko Brešić, a jednako tako i moje odgovore na njihova pitanja. Imao sam dojam da mu nije promaknula ni jedna izgovorena riječ, dok su me promatrale njegove živahne oči ispod tamnih naočala, s bradatim, uvijek blago nasmiješenim i ljubaznim licem. Doslovno je upijao svaku riječ, pitanje ili odgovor, pomno slušajući i promišljajući. Ne znam, nažalost, što je prof. Bratulić u tome trenutku doista mislio, ali mi je drago da je tom prigodom bio nazočan kao slušatelj. I napokon, posljednji naš vrlo kratak susret koji mi je ostao u sjećanju, neočekivan dakako, dogodio se prije desetak godina u Zagrebu. Znakovito je bilo mjesto našega susreta, antikvarijat i knjižara Vuković-Runjić u Teslinoj ulici, na prvome katu. Bilo je već neko kasno popodne, imao sam još nešto vremena, čekajući autobus za povratak u Rijeku, pa sam birao, listao i gledao knjige. I odjednom se preda mnom stvorio – Josip Bratulić. Nakon što smo se pozdravili i malo popričali, upitao me koju sam to knjigu odabrao, primijetivši da jednu već držim u ruci. Bile su to Uspomene iz Hrvatske Imbre Tkalca. Naravno, ustanovili smo da naš poznati bibliofil
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=