73 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ je iznimno mnogo značila ne samo u mojim istraživačkim početcima nego i kasnije, jer je bila osoba uistinu široka duha i velike intelektualne radoznalosti. Ne sjećam se više kojim je povodom Josip Bratulić došao u Rijeku, ali znam da sam ga tom prigodom zamolio neka pogleda jedan moj rad, što je on vrlo rado i ljubazno prihvatio. Tada još mlad i prilično nadobudan, u to vrijeme oduševljen Matijom Vlačićem, napisao sam prilično opsežan članak o povijesti europske hereze, pisaćim strojem na tankome pelir-papiru, sa stotinama bilježaka. Dakako, zamolio sam Josipa Bratulića da rad pogleda i iznese mišljenje o njemu, kako bih ga možda negdje objavio. Naravno, kao i svaki autor, s velikom sam nadom i nestrpljenjem očekivao ono što ću čuti od svoga recenzenta, nadajući se potajno da će mu se rad možda svidjeti. Međutim, kao što se moglo pretpostaviti, ipak nisam bio u pravu. Umjesto pohvale, makar i konvencionalne, koju sam priželjkivao i čemu sam se nadao, uslijedio je hladan tuš, jer je profesor Josip Bratulić smatrao da ono što sam napisao ne predstavlja zapravo ništa bitno novoga, budući da je o heretičkim pokretima dotad već bilo dosta napisano. Moram priznati da sam bio poprilično razočaran takvom ocjenom, jer sam u pisanje toga rada bio utrošio mnogo vremena, pisao sam ga, čini mi se, čak nekoliko mjeseci. A ispalo je da uopće nije trebalo ulagati tako velik trud, energiju i vrijeme u nešto što zapravo nije osobito vrijedno, no meni se očito činilo da to itekako ima smisla, kada sam se toga odlučio poduhvatiti. S druge strane, Bratulićevu sam ocjenu morao prihvatiti kao realnost. Posljedica svega bila je, naravno, moje konačno odustajanje od toga da rad ikada negdje objavim, a nisam mu se nakon toga nikada više vratio, jer sam bio potpuno izgubio volju i interes za temu. No mogu reći da mi je to zapravo bila jako dobra škola, jer sam otada počeo drugačije gledati na stvari, postao sam vrlo kritičan prema onome što sam radio i pisao. Nešto slično dogodilo mi se nekako u isto vrijeme s nekim drugim mojim tekstovima, koji su bili ili preopširni ili previše pristrani, da bi mogli biti prihvaćeni kao dobri. Na primjer, radilo se o jednako vrlo opsežnom tekstu o poljskome pitanju, pod naslovom Mefisto svira polonezu, koji sam bio dao na uvid prof. Nenadu Miščeviću, i prikazu knjige Eros i etos zavičaja Miroslava Bertoše, koji sam dao u ruke prof. Srećku Jelušiću, tada ravnatelju Sveučilišne knjižnice u Rijeci, gdje sam u to vrijeme radio, i članu uredništva spomenutih već riječkih Dometa, gdje sam već bio objavio nekoliko radova. Premda mi tada baš nije bilo drago čuti njihove prilično suzdržane ili čak negativne ocjene o spomenutim mojim rukopisima, danas mogu reći da sam svim tim ljudima zapravo vrlo zahvalan na tome što su me naučili kako ne treba baš sve što čovjek piše pod svaku cijenu biti objavljeno, te da treba vrlo dobro promisliti i odvagnuti svaki tekst, prije negoli se donese konačna odluka o objavljivanju.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=