72 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Irvin LUKEŽIĆ okviru njegovih zanimanja posebno mjesto pripada problemu glagoljaštva i njegove osebujne kulturne misije, a osobito su ga privlačile pismenost i kultura srednjovjekovne zavičajne mu Istre. Bavio se i hrvatskom srednjovjekovnom poezijom, o čemu je svojevremeno pisao u riječkim Dometima, historijatom Bašćanske ploče, iznoseći nove prijedloge za njeno čitanje. Istraživao je osobito problem Istarskoga razvoda, dragocjenog spomenika srednjovjekovne Istre o kome je objavio posebnu monografiju, Prvu hrvatskoglagoljsku početnicu iz 1527., Vinodolski zakon, te Žitija Konstantina Ćirila i Metodija, surađivao na izdavanju kapitalne edicije Istra kroz stoljeća, enciklopedijskim izdanjima hrvatske povijesti i kulture, istraživao istarske književne teme i izučavao opuse znamenitih književnih povjesničara, kao što su Milan Rešetar, Tomo Matić, Franjo Fancev, Slavko Ježić, Jakša Ravlić, Josip Badalić i Josip Torbarina, što je objavljeno u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti za koju je priredio desetak knjiga. Sudjelovao je u izdavanju nekoliko vrlo značajnih pretisaka starih hrvatskih knjiga s pogovorima i tumačenjima (Franjo Glavinić, Četiri poslidnja človika, Antun Matija Relković, Satir, Josip Relković, Kućnik, Antun Kanižlić, Sveta Rožalija, Ljudevit Gaj, Kratka osnova, Lekcionar Bernardina Splićanina). Priredio je i Izabrane poslanice svetoga Jeronima. Njegov je, dakle, cjelokupan opus, kako bi rekao Stjepan Damjanović,„prozor u zavičaj duha“, poziv svima radoznalima i željnima znanja o svojim duhovnim korijenima, kao i temeljima vlastite nacionalne kulture i baštine. Jer je glagoljaštvo, posebno istarsko, bilo više od običnoga kulturnoga pokreta, ono je tijekom dugih stoljeća bilo našom osobnom iskaznicom, postojanim znakom našega identiteta i vlastitosti u velikome mozaiku europskih tradicija, jezikā i kulturā. A Josip Bratulić zasigurno je jedan od onih koji su znatno unaprijedili naša znanja o tome za nas prevažnom književnopovijesnom i kulturnom fenomenu, posebno u kontekstu Istre. Književna riječ je, kako veli Bratulić, ono što otvara svijet, ono što ga čini boljim i plemenitijim. Valja podsjetiti da je Bratulić sudjelovao u velikim kulturološkim projektima: Pisana riječ u Hrvatskoj, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Hrvatski narodni preporod, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati i kršćanstvo – kultura i umjetnost (Vatikan). Bio je u brojnim organizacijskim i znanstvenim odborima skupova HAZU (o Istarskome razvodu, o Matiji Vlačiću Iliriku, o Franji Glaviniću, o Šimunu Kožičiću-Benji). Nisam, nažalost, imao često prilike susretati se i razgovarati s Josipom Bratulićem. Međutim, i ti naši rijetki susreti i razgovori imali su za mene poseban značaj. Dani eseja u Puli više su nego dobar povod da o tome kažem nekoliko riječi, nadajući se da će možda biti zanimljivo našoj široj javnosti. Koliko se sjećam, prvi put sreo sam se s Josipom Bratulićem prije sada već mnogo godina u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, gdje sam tada radio kao mladi pripravnik, uvodeći se u osnove knjižničarske struke pod mentorstvom pokojne i nezaboravne gospođe Kaće Tadić, koja mi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=