71 Irvin LUKEŽIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ ji Istra kroz stoljeća, za koju je nadahnuti predgovor napisao Josip Bratulić. I uopće, uvijek su mi neobično poticajni i zanimljivi bili njegovi ogledi, u kojima se posebno isticala iznimna kompetencija i ljepota jednostavnoga izražavanja o temama kojima bi se bavio. Osim toga, Josip Bratulić o onome što piše uvijek piše s velikom strašću, strašću koju bismo možda mogli nazvati starinskom, danas već rijetkom strašću polihistora i filologa koji stvarima pristupa temeljito, nekako iznutra, iz same strukture, iz jezika, tražeći uzroke stvarima i pojavama, dubinski ih proučavajući i tumačeći. No unatoč tome, njegova su promišljanja i zaključci uvijek začuđujuće jednostavni, precizni i lako shvatljivi. Jedna od studija koje su me se dojmile jest, primjerice, ona o Velebitu u hrvatskoj književnosti, koja predstavlja reprezentativni i ogledni primjer takvoga tipa esejiziranja. Tu nema ni jedne suvišne riječi, ponavljanja, konvencionalnih fraza svojstvenih nekim znanstvenim diskursima, niti, što je možda posebno značajno, onoga što bismo mogli nazvati prigodničarskim retoričkim dosjetkama. Naprotiv, njegovi se tekstovi uvijek doživljavaju kao dragocjeno i lijepo verbalno otkriće, u kojemu čitatelj sudjeluje u nekoj vrsti pustolovine suotkrivanja zanimljivih tema i činjenica. I ono što već dobro znamo, on znade ispričati tako da bude iznimno zanimljivo i privlačno, pa imamo osjećaj kao da to prvi put čujemo, nadopunjujući sve što lijepo pripovijeda uvijek nekim novim spoznajama i otkrićima. Josip Bratulić svemu što piše daje vrlo prepoznatljiv osobni pečat i zaodijeva u vrlo lijepo verbalno ruho. Dakle, nalazimo se u jedinstvenoj potrazi za zaboravljenim i prebogatim svjetovima duha, u potrazi za kulturom i identitetom uvijek na originalan i inovativan način, takav da djeluje intrigantno, pametno i nadahnuto. U slučaju Josipa Bratulića uistinu se potvrđuje ona stara Buffonova izreka da je stil čovjek sam. Dakako, ovdje prije svega govorimo o čovjeku koji misli, homo cogitansu, onome koji pozorno promišlja sebe i svijet koristeći se jezičnim medijem kao sredstvom uobličavanja misli i spoznaja. U slučaju Josipa Bratulića tȇ misli i spoznaje, barem za mene, uvijek su bile dragocjene, zanimljive i poticajne za daljnje promišljanje i istraživanje svih mogućih fenomena, posebno onih koji se tiču naše književne i nacionalne kulture, po kojoj svi mi koji se time profesionalno bavimo, eto, nešto čeprkamo, trudimo se znati nešto bolje i nešto više, nastojimo ne zaboraviti što je bitno, prenijeti to drugima, posebno najmlađim naraštajima. Upravo taj aspekt prenošenja znanja čini mi se osobito važnim za Josipa Bratulića, strastvenog erudita, pronicljiva tumača i govornika, velikoga zaljubljenika u posao kojem je posvetio čitav plodan život profesora i istraživača naše nacionalne pisane baštine, čovjeka, dakle, s posebnom misijom i odgovornošću. Kao književni povjesničar i vrstan filolog Josip Bratulić osobito se bavio starijom hrvatskom književnošću i kulturom, pretežno onom predrenesansnog razdoblja. U
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=