70 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Irvin LUKEŽIĆ na posve osebujan način predstavlja svoj zavičajni istarski svijet čini, držim, Josipa Bratulića jedinstvenim i posebnim, jer malo ljudi posjeduje takav dar neposredne komunikacije. Urođeni je to dar da se govori jednostavno, slikovito, zanimljivo i ljudima pristupačno, posebno mladima, otvorenima i radoznalima, koji najviše mogu upijati novih znanja i kojima je stalo do toga da se sami duhovno razvijaju i obogaćuju. Uži zavičajni mikrokozmos središnje Istre oko Svetoga Petra u Šumi i Pazinštine iz kojega Bratulić potječe, kulturni je i civilizacijski prostor, mikrokozmos kome je on sasvim izniman tumač i povijesni interpretator, kako znanstveni tako i popularni. Josip Bratulić osebujnim stilom pristupa kulturnim fenomenima, posjeduje ono što bismo uvjetno rečeno mogli nazvati glagoljaškim sindromom. I on je, na osebujan način, kao i pokojni akademik Branko Fučić, zanimljiva istarska inačica modernoga glagoljaškoga duha utjelovljenog u osobi s akademskim znanjem i titulama. Dakle, to u Bratulićevu slučaju znači svijest o tome iz kojega i kakvoga naroda proizlaziš, koja je i kakva bila njegova povijesna uloga i sudbina, koji su i kakvi bili njegovi dometi te koja je i kakva bila njegova specifičnost u odnosu na druge narode, pri čemu je uvijek najvažnije bilo čuvati svoje, a poštovati tuđe. Modernizacija arhaičnoga, težačkoga duha Istre, započeta u doba istarskoga preporoda, značila je zapravo obnovu staroga glagoljaškoga duha, koji je tada, u posve novim društvenim uvjetima, ponovno postao značajnom silom homogenizacije. Bratulić je izrastao na takvim drevnim duhovnim zasadama, s punom sviješću o njihovoj važnosti i vrijednosti, te ih znalački umio prilagoditi svome istraživačkom nervu i osjećaju, ugradivši na neki način čitava sebe, svu svoju kreativnost i domišljatost, u taj kulturni i civilizacijski projekt. Bratulić je tu u pravom smislu riječi kod svoje kuće, poput kakva duha zaštitnika bdije nad našom prebogatom starom baštinom, opisuje je i objašnjava, njeguje, vodeći računa da se ona ne zaboravi i da se dobro upamti ono što predstavlja njenu bit i njenu autentičnu vrijednost. Dovoljno je ovdje podsjetiti samo na Aleju glagoljaša iz 1983. godine, jedinstven spomenik tome duhu i tradicijama, koji je upravo Bratulićevo djelo, što će ga on uspješno ostvariti u suradnji s kiparom Želimirom Janešom. Svatko tko je imao sreću da ga kroz Aleju osobno provede Josip Bratulić, mogao bi potvrditi ovu našu tvrdnju. To je uistinu nezaboravno iskustvo, koje trajno ostaje u sjećanju zbog toga što nitko ne zna tako uvjerljivo i lijepo pripovijedati o mea patria dulcissima kao što to umije Josip Bratulić. Za povremenih posjeta Istri, primjerice Savičenti ili Svetome Petru u Šumi, gdje je nekoć boravio naš znameniti pavlinski leksikograf Ivan Belostenec, uvijek mi je bilo nekako lijepo sjetiti se Josipa Bratulića i njegovih priča o vilinskoj Istri, kako je bila nazvana u fotomonografiji Romana Latkovića i Ranka Dokmanovića. Sjećam se da mi je svojevremeno mnogo značila i knjiga o Josipu Voltiću, objavljena u edici-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=