62 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Ivan JURKOVIĆ tulić u suradnji s kolegom Zoranom Ladićem sa spomenutoga Odsjeka za povijest Hrvatske akademije znanosti i umjetnost, priredivši i objavivši Hrvatske glagoljične i ćirilične isprave iz zbirke Stjepana Ivšića: 1100. – 1527., historiografski gledano potpuno je potisnuo Hrvatske spomenike Đure Šurmina i uvelike Listine hrvatske Ivana Kukuljevića Sakcinskog4. Toj dvojici se, dakle, s obzirom na stručni (znanstveni) opus objavljivanja glagoljskih dokumenata, srednjovjekovnih zbornika prava i pripovjednih izvora, kao velikanima hrvatske historiografije mora pridodati i ime Josipa Bratulića. Takav epilog nije iznenađujuć s obzirom na opredijeljenost i okrenutost prema izvornome gradivu od samoga početka njegova znanstvenog rada. Akademik Bratulić nije u početcima samo kao filolog i kao povjesničar književnosti, nego s vremenom i kao povjesničar ustrajno pripremao za objavljivanje pisane izvore, proučavao ih i znanstveno interpretirao u studijama. Već mu je magistarski rad, koji je obranio 1970. godine na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom prof. Milana Ratkovića (*1906. †1995.), objavljen kao izvorni znanstveni rad u tada prestižnomu znanstvenom časopisu Staroslavenskoga instituta5. I doktorska mu je disertacija naslova Istarski razvod kao književni spomenik srednjovjekovne Istre, obranjena već 1975. godine na istome fakultetu, također pod mentorstvom prof. Milana Ratkovića, objavljena u više navrata kao dopunjena i ispravljena verzija, ili su iz nje nikla bibliofilska izdanja6. Taj pravni spomenik hrvatskoga srednjovjekovlja u Istri nije mu bio jedinim takvim ili sličnim izvorom kojim se kao jezikoznanac i povjesničar hrvatske književnosti bavio. On je također već 1988. g. u povodu sedamstote obljetnice nastanka pripremio i objavio kritičko izdanje Vinodolskoga zakona7. S obzirom na činjenicu da je pored Ruske pravde on najstarijim srednjovjekovnim pravnim zbornikom među Slavenima, pisanim narodnim jezikom i vlastitim pismom, Vinodolski zakon kao pravni dokument postavlja povijesno-pravnu baštinu hrvatskoga naroda visoko na ljestvici europske pravne srednjovjekovne tradicije, na što Bratulić u tome izdanju upozorava. 4 Riječ je o osuvremenjenoj transliteraciji, dopunjenim bilješkama i priređivanju za tisak Ivšićeve zbirke, što je napravio akad. Bratulić, a u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u iznova započetoj seriji – Acta Croatica, Hrvatski spomenici (knj. 1, Zagreb, 2017.). 5 Josip Bratulić,„Apokrif o Prekrasnom Josipu u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti“, Radovi Staroslavenskog instituta, sv. 7 (1972.), str. 31-122. 6 Isti, Istarski razvod. Studija i tekst (Pula: Čakavski sabor, 1978.); isti, Istarski razvod (Pula: Čakavski sabor – Istarska književna kolonija „Grozd“, 1989.); isti, Istarski razvod (Pula: Libar od grozda, 1992.). 7 Isti (prir.), Vinodolski zakon 1288., faksimil, diplomatičko izdanje iz XVI. st. (Zagreb: Globus – Nacionalna i sveučilišna biblioteka – Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – Pravni fakultet, 1988.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=