61 Ivan JURKOVIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ je vezana uz priređivača tako objavljenih izvora. Trenutna ili kratkotrajna se slava stječe, doduše, objavljivanjem povijesnih monografija, sinteza ili specijalističkih studija, ali u životu bilo koje nacije se historiografska trajnost i gotovo neumrlost zapravo stječe objavljivanjem pisanoga gradiva. Zoran primjer takvom gledanju na posao i karijeru povjesničara je, primjerice, sudbina velikana hrvatske historiografije Tadije Smičiklasa (*1843. †1914.). Dobro je poznata činjenica da je taj povjesničar objavio prvu znanstveno utemeljenu sintezu povijesti hrvatskoga naroda i da je ta sinteza u izdanju Matice hrvatske bila dotad nezapamćenom nakladničkom uspješnicom. Ipak, njegova je Poviest hrvatska u dvije knjige odavno postala i do danas ostala samo bibliofilskim raritetom1. Naime, u znanstvenim se aparatima modernih i suvremenih stručnih članaka i studija prestala referirati kao bitna i poželjna bibliografska jedinica, ali je zato u hrvatskoj medievistici nezaobilazna referenca Smičiklasova kapitalnog ostvarenja u osamnaest svezaka: Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae)2. Štoviše, strani povjesničari puni su hvale kada govore o kvaliteti i vjerodostojnosti toga izdanja diplomatičkih izvora. Smičiklas možda i nije tako dobar primjer za ovu priliku, jer je bio priređivač latinskih srednjovjekovnih isprava. Vjerojatno bi njegov učenik, Đuro Šurmin (*1867. †1937.), bio boljim primjerom ili, pak, Smičiklasov prethodnik Ivan Kukuljević Sakcinski (*1816. †1889.). Obojica su objavili hrvatske listine, mahom pisane glagoljicom. I oni su, baš kao i Smičiklas, postali žrtvom vremena, odnosno historiografskih promjena i razvojnih procesa te su njihove koncepcije i pristupi interpretaciji arhivalnoga gradiva zastarjeli, ali su poput Smičiklasa donedavno u znanstvenom smislu bili nezaobilazni, jer su priredili i objavili diplomatičko i ino na hrvatskome jeziku pisano gradivo u zbornicima istoga naslova Acta Croatica3. Akademik Josip Bra1 Sinteza je objavljena u nakladničkoj cjelini „Poučna knjižnica Matice hrvatske“ (knj. 4-5). Drugi je svezak objavljen 1879., a potom i prvi godine 1882. 2 Diplomatički zbornik počeo je izlaziti 1904. godine. U to je vrijeme Smičiklas smatrao da Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam (Zagreb: JAZU, 1877.) Franje Račkoga sasvim dobro služe kao prvi pa je „svoju“ zbirku dokumenata započeo s drugim sveskom. Do njegove je smrti (1914.) izlazio po jedan svezak godišnje, a u otežanim okolnostima (Prvi svjetski rat, potom razdoblje Kraljevine Jugoslavije i Drugi svjetski rat) njegovi učenici, nastavljači i novi urednici (Marko Kostrenčić, Emilije Laszowski, Stjepan Gunjača i Duje Rendić-Miočević) do 1990. objavljuju preostalih sedam svezaka, s tim da se s vremenom odustalo od „zamjenskoga“ prvog sveska Franje Račkog pa je taj svezak Diplomatičkog zbornika objavljen 1967. godine. Svi su svesci objavljeni u izdanju Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. 3 Ivan Kukuljević Sakcinski (prir.), Acta Croatica – Listine hrvatske, sv. 1 (Zagreb: Gaj, 1863.); Đuro Šurmin (prir.), Acta Croatica – Hrvatski spomenici I, od 1100-1499., ser. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, vol. 6 (Zagreb: JAZU, 1898.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=