57 Ljubica JOSIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ ma, u leksikon ih je uvršteno 14; pretežno je riječ o središtima hrvatske glagoljaške tradicije (Beram, Draguć, Hum, Istra, Kosinj, Krk, Novi Vinodolski, Rijeka, Roč, Senj, Zadar, Vrbnik), manjim dijelom odnose se na mjesta i gradove izvan Hrvatske (Ohrid i Petrograd). Leksikon hrvatske glagoljice ima trodijelnu strukturu. Temeljnomu dijelu, tj. leksikonskomu (str. 65-165), prethodi uvodni sintetički prilog (str. 5-63) koji čini znatan udio u ukupnoj građi (188 stranica). Taj prilog dobrodošao je pregled temeljnih činjenica vezanih uz glagoljsko pismo i glagoljske tekstove, s pomoću kojih čitatelj može funkcionalnije uporabiti jedinice u jezgrenome dijelu. Uvodno mjesto pripada tekstu Glagoljica u duhovnosti i kulturi hrvatskoga naroda, gdje se među ostalim ističe da je „Glagoljica kao pismo, i glagoljicom zapisana hrvatska riječ, u temeljima [...] hrvatskoga književnoga jezika (i još više: jezika hrvatske književnosti) od Bašćanske ploče, prvotiska Misala i Brevijara do Judite Marka Marulića i Planina Petra Zoranića i drugih važnih tekstova XVI. stoljeća“ (str. 7). Potom se objašnjava veza glagoljskoga pisma, znaka i slike, uključujući simbolične sastavnice, te se daje pregled hrvatskih glagoljskih početnica, od raskošna izdanja prve hrvatske početnice tiskane u Veneciji 1527. do početnica iz doba narodnoga preporoda, s osvrtom na bukvare iz XIX. st. U poglavlju Teorije o podrijetlu glagoljice autor podastire argumente i protuargumente rasprava o podrijetlu glagoljice, osvrćući se na jeronimsku hipotezu, migracijsku teoriju začetnika J. Hamma te tzv. ćirilometodsku teoriju o glagoljici kao autorskoj invenciji, kojoj se priklanja. Uvodni dio završava objasnidbom osnovnih pojmova iz glagoljske paleografije, prikazujući promjene u pismu u pojedinim razdobljima te vezujući pisane spomenike i tekstove uz razdoblja u kojima su nastali, uvriježeno uz solunsko, moravsko-panonsko, češko te ohridsko razdoblje. Veća se pozornost potom posvećuje razvojnim fazama hrvatske glagoljice i reprezentativnim tekstovima te se donosi ilustracijska građa s pomoću koje korisnik leksikona među ostalim dobiva uvid u natpise, rukopise, tiskane knjige te ostalo glagoljsko blago. Nakon temeljnoga leksikonskoga dijela, odnosno natukničkoga, donose se tablični prilozi oble, uglate te kurzivne glagoljice razdijeljeni prema spomenicima, a taj dio završava, prije duktusa, prilozima računalne glagoljice. Time je zaokružen prikaz glagoljskih slova od njihovih prvih sačuvanih zapisa do stiliziranih oblika u dobu digitalne pismenosti, upućujući na mijene estetskih obilježja glagoljice. Valja dodati da leksikon ima više od 130 slikovnih priloga, fotografija i crteža. Također su mu pridodani bibliografija s 90 jedinica, kazalo osoba, kazalo stvari, pojmova i zemljopisnih imena. U izradbi se leksikona Bratulić poslužio raznovrsnom literaturom, među kojom je djelo na ruskome Glagoličeskoe pis’mo u Slavjan V. Jagića (Sankt Peterburg, 1911.) u nizu Enciklopedija slavjanskoj filologii te višesveščana Kirilo-Metodievska enciklopedija (Sofija, 1985.), čime je referentna literatura Leksikona hrvatske glagoljice
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=