56 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Ljubica JOSIĆ glagoljaš, Zografsko evanđelje te Marijinsko evanđelje, s pripadajućim nestandardnim kraticama kojih se uporaba provodi kroz ostale leksikonske jedinice (sve kratice navode se na početnoj stranici leksikonskoga dijela), ali i ćirilični tekstovi toga kanona (Savina knjiga, Suprasaljski zbornik), čime se daje potpuniji uvid u korpus tekstova koji datiraju iz X.-XI. st. Epigrafski spomenici obrađeni su također u zasebnim jedinicama (Bašćanska ploča, Grdoselski ulomak, Plastovski ulomak, Plominski natpis, Kninski ulomak, Krčki natpis, Supetarski ulomak, Valunska ploča), kadšto pod toponimima (Senjska ploča u natuknici Senj). Sukladno tipu leksikona, pojmovlje pretežno obuhvaća filologijsku, paleografijsku, kulturnopovijesnu, književnopovijesnu te religijsku nomenklaturu. Manji broj leksikonskih jedinica posvećen je tijelima i institucijama koje skrbe ili su skrbile za proučavanje glagoljice (Čakavski sabor, HAZU, Staroslavenska akademija, Staroslavenski zavod), izložbama što su, u revitaliziranju interesa za taj bogat odsječak jezične baštine, bile posvećene predstavljanju glagoljice široj javnosti („Zagreb – riznica kulture“,„Pisana riječ u Hrvatskoj“) te časopisima (Slovo). Važan su segment leksikona jedinice u kojima se sažimaju podatci o mjestu glagoljice u crkvenome, javnome i umjetničkome životu (Crkva i glagoljica; Glagoljica u suvremenom dizajnu; Umjetnost i glagoljica). Sukladno nacionalnomu atributu u naslovu leksikona, hrvatska glagoljica obrađena je u zasebnoj jedinici (slijedeći pridjevsku sastavnicu, u slovu H). Neizostavan je dio pojmovlja glagoljska azbuka, koje su slova, kao zatvoren popis leksikonskih jedinica, obrađena prema jedinstvenu obrascu sažeta prikaza povijesnih promjena u oblicima, zbog čega se može reći da je, donoseći usustavljene podatke iz dotad teško dostupne građe, jedan od znatnijih prinosa leksikona upravo njegov paleografijski dio. Pretežit dio abecedarijem obuhvaćenih vlastitih imena obuhvaća osobna imena (80), od kojih veću skupinu sačinjavaju glagoljski pisari, iluminatori, tiskari, priređivači, prevoditelji (J. Baromić, J. Blažiolović, Š. Greblo, Š. Kožičić, R. Levaković, D. Parčić − neki su od njih) te proučavatelji glagoljice, glagoljskoga pisma i književnosti domaćih i stranih slavističkih krugova (A. Badurina, I. Berčić, S. Damjanović, S. Graciotti, F. Grivec, S. Ivšić, V. Jagić, R. Katičić, A. Nazor, I. Petrović, J. Vrana i ostali). U manju skupinu idu crkveni dostojanstvenici (A. Mahnić, N. Modruški, G. Ninski, K. Ohridski, I. Vitezić), a u dvjema natuknicama izdvojene su i obrađene obitelji (Frankopani i Torresani). Među osobnim imenima manji je broj jednočlan (Butko, Metod [Metodije]), rijetko složen (kralj Karlo IV.), u nekim se jedinicama uz ime uvriježeno navode drugi elementi, tj. nadimci (Vid Omišljanin, Martinac, pop; Bernardin Splićanin). Personarijem leksikona upotpunjena je plejada pregalaca, graditelja bogate glagoljske baštine te njezinih znanstvenih, stručnih i umjetničkih interpretatora, ostavljajući pritom, kao uostalom svako„odsijecanje“ leksikonskoga opsega u smislu izbora natuknica, mjesta za nadopunu (Brozović, 1996.). Kad je riječ o toponimi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=