55 Ljubica JOSIĆ OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ ce svetoga Jeronima (Split, 1990.), napisavši im predgovore ili pogovore, ili pak sastavivši popratne bilješke. Sa Želimirom Janešom osmislio je predstavljanje baštine Svete Braće u kiparskome kompleksu Aleje glagoljaša od Roča do Huma te je napisao tekst vodiča (Roč, 1983.; novo izdanje Zagreb-Pazin-Roč, 1994.; treće dopunjeno i prošireno izdanje Zagreb, 2019.). Od 1970-ih objavio je više rasprava i radova o glagoljskim i glagoljaškim temama, među kojima Povijesne odrednice istarskog glagolizma (Slovo, 1971.) te Glagoljica i glagoljaši u Poljicama (Poljički zbornik, 1971.), a koje su uvrštene u važniju literaturu sintetičkoga članka o glagoljaštvu E. Hercigonje u IV. svesku opće enciklopedije Enciklopedija Jugoslavije LZ-a (Zagreb, 1986.). Rasprave iz glagolizma te književne zavičajne povijesti sabrao je knjigama Istarske književne teme (Pula – Zagreb, 1987.) i Izazov zavičaja (Pula, 1990.), a u knjizi Sjaj baštine (Split, 1990.) priloge iz dopreporodne književnosti. Organski izrastao iz opsežne bibliografije, Leksikon hrvatske glagoljice u uvodnome je dijelu, uz tekstove napisane za tu prigodu, očekivano integrirao i neke objavljene Bratulićeve rasprave, a korisno je podsjetiti da je autor i prije iskazao sklonost izradbi enciklopedijskih djela, surađujući u I. svesku (A-Biz), III. svesku (Crn-Đ), IV. svesku (E-Hrv) te V. svesku (Hrv-Janj) opće Enciklopedije Jugoslavije LZ-a (Zagreb 1980., 1984., 1986., 1988.). Opsegom u nj skupljene građe, Leksikon hrvatske glagoljice ide u omanja leksikografska djela, što mu ne umanjuje važnost u popunjavanju praznine toga segmenta nacionalne enciklopedike. U stručnoj je literaturi (B. D. Biletić, D. Brozović, S. Damjanović, S. Vranić, M. Žagar) isticana upravo jedinstvenost toga priručničkoga djela te njegov prinos u obogaćivanju hrvatskih leksikona. Abecedarij Leksikona hrvatske glagoljice sadrži imena i pojmovlje, a jedinice su mu strukturirane tako da neposredno daju osnovne podatke; od 258 natuknica donesenih azbučnim slijedom, svega jedna nije objašnjena na svojemu azbučnome mjestu, nego je uputnicom u značenju „vidi!“ povezana s natuknicom u kojoj je dano objašnjenje (brojna vrijednost v. čislice). Leksikonske su jedinice međusobno, ali i s uvodnim dijelom leksikona, povezane jedinom vrstom uputnica (v.), navodeći čitatelja na recepcijsko kretanje kroz višedijelnu strukturu izdanja, kojime može dosegnuti cjelovitost pružene informacije. Iznimno je upućivanje, u istome značenju („vidi“) i u ovome slučaju bez kratice, uporabljeno u natuknici pavlini, jednoj od jedinica posvećenih katoličkim redovima, gdje se na kraju donosi podatak o opsežnijoj obradbi teme u katalogu izložbe Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786. (Zagreb, 1989.). Jedna je od tehničkih značajki Bratulićeva leksikona isticanje naslovnih podataka leksikonskih jedinica italikom namjesto uvriježenoga masnoga pisma. Unutar pojmovlja najzastupljenije su jedinice u kojima se nižu glagoljski kameni natpisi, rukopisi (apokrifi, misali, brevijari, legende, vizije i ostalo) te tiskane knjige. Iz starocrkvenoslavenskoga kanona kao zasebne natuknice uvršteni su svi reprezentativni tekstovi: Assemanijev evanđelistar, Kločev
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=