50 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Miroslav BERTOŠA Povijesno vrelo i(li) djelo magičnoga realizma U analizi Istarskoga razvoda Bratulić je znanstvenom metodologijom protumačio prijepise tekstova, paleografski podrobno i znalački priredio transliteraciju glagoljskoga izvornika, ali je pri tom iznio niz novih teza. Time je ovu znamenitu listinu predočio znanstvenoj javnosti, ali je, istodobno, uz stručne i znanstvene komentare, širem čitateljstvu omogućio osobni doživljaj čitanja ovog osebujnoga srednjovjekovnog djela. Bratulićev kritički pogled na literaturu o Razvodu, njezina podrobna analiza i temeljiti zaključci o kompleksnoj i višeslojnoj glagoljskoj ispravi, ostali su do danas najvažnijim, najvjerodostojnijim i neprevladanim interdisciplinarnim dometom. Držim da je taj srednjovjekovni dokument – od Ante Starčevića nazvan Istarskim razvodom – s obzirom na svoj sadržaj, slojevitu kompoziciju, kronološki izmiješan sadržaj i ličnosti namjerno smještene u povijesno neusklađeni kontekst..., zaslužio neko poetičnije ime. Istarski razvod nije dokument sročen po strogim, škrtim i šturim pravilima medievalnih ili ranonovovjekovnih skriptorija i kancelarija, već kao čudesno djelo istarskoga glagoljaškog sastavljača i kreativnog pisca srednjovjekovnoga – gotovo da bi se moglo reći – magičnog realizma. U tom je remek-djelu doista suvišno, nepotrebno, da ne kažem besmisleno, tragati za činjenicama koje bi se trebale poklapati s podacima u arhivskim vrelima ili tražiti suglasje u redoslijedu zbivanja i vremenu djelovanja ličnosti spomenutih u tekstu. Iako se u razvodnoj listini spominju poznate i povijesno neprijeporne ličnosti, one su navedene tako da se njihovo sudjelovanje kronološki ne poklapa sa zbivanjima u arhivskim i tiskanim vrelima. Mikula Gologorički sročio je snažan realistički prikaz razvodnih zbivanja, ali je rješavanje sporova i katarzu dramatičnih sukoba pretvorio u idealno zamišljen dogovor onih koji za svoju opstojnost na nekom prostoru moraju pronaći dogovor. Zato se u tom scenskom prikazu kršćanskim duhom literarizirane stvarnosti nalaze opisi odlaska na misu, ali i zajedničkog trpeljivog i pomirljivog blagovanja. Svi sudionici – bez obzira na netom okončane prijepore i žučna osporavanja – za stolom uz bratimljenje sedehota, pijehota i veseljahu se otvarajući svojoj seoskoj zajednici perspektivu budućega mirnog i sporazumnog življenja. Stvarnost ratnih stoljeća potpuno se razlikovala od Mikulinih opisa suživotnih dogovaranja, što su suvremenici doživljavali kao potpuni nesklad prepun nedoumica, kako to pokazuje, primjerice, izvješće fiskala Christofora Tarsie (1750.), pohranjeno u Fond za granična pitanja Državnog arhiva u Veneciji. Tarsia ističe da je dokumentacija koju je pronašao „vrlo nepouzdana i kontroverzna“ te da to otvara „nove prijepore“. Spomenuo je podatak da su predstavnici Pazinske knežije te godine graničnome povjerenstvu predočili „ispravu o razgraničenju (carta di confinazio
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=