49 Miroslav BERTOŠA OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ pisanom vrelu prepoznaje književni tekst. To je zapravo jedini ključ čitanja i hermeneutičkog tumačenja sadržaja i događajnih činjenica navedenih u glagoljskoj razvodnoj listini. Polazeći od iznimno važnih i inovacijskih priloga Radoslava Katičića (Književnost i jezik i Književni i neknjiževni tekstovi, 1971.) i njegovih teza – da se književna postava od neknjiževne, u načelu, jezično ne razlikuje, odnosno ne mora razlikovati, a ako se ne razlikuje, onda nije ni moguće po jezičnim obilježjima odrediti koji je tekst književan, a koji nije, koji je jezična umjetnina, a koji obično priopćenje... (str. 175), odnosno da tekst koji nije bio pisan kao književan i koji se nije kao takav prihvaćao, može nam danas imati izrazito literarne kvalitete... (str. 176) – Bratulić je, nakon opsežnih analitičkih razmatranja, iznio niz zaključaka od kojih se za ovaj esejistički pristup najjače doima upravo ovaj: Istarski razvod dragocjen je spomenik hrvatskoga jezika i hrvatske srednjovjekovne književnosti; on je originalan tekst i po svome postanku, i po odlikama prikazivanja svijeta i stvarnosti za koju je nastao. On je, osim toga, pouzdan povijesni izvor za proučavanje života srednjovjekovne seoske zajednice u Istri (str. 212). Upravo je Milko Kos najtemeljitije istražio povijesnu podlogu Istarskoga razvoda: lokalitete koji se spominju, sudionike navedene njihovim imenima, povijesne ličnosti i ljude iz seoskoga i pučkoga svijeta te nakon toga zaključio da ta glagoljska listina, pojednostavljeno rečeno, u obliku u kojemu je došla do suvremenog doba, ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, no, drži dalje Kos, sročena je po autentičnim srednjovjekovnim dokumentima. Sve do doktorske disertacije Josipa Bratulića nije bilo većih pomaka, niti novih tumačenja. Josip Bratulić prvi je među proučavateljima ovoga glagoljskog dokumenta naslutio, a potom analizom teksta i temeljito obrazložio, postavku o Istarskom razvodu kao književnom dokumentu, važnom ne samo kao povijesno, jezično ili onomastičko vrelo, već i kao – rečeno modernim historiografskim žargonom – primjer za proučavanje povijesti mentaliteta i senzibiliteta. Bratulić je otvorio nov diskurs interpretacije: dužnosničkim zapisnicima mletačkih izvjestitelja, s detaljnim opisima počinjene štete, usto i otvoreno pristranim, suprotstavio je osebujnu viziju Mikule Gologoričkog s prepoznatljivim književnim slojevima. Tu literarnost (da je tako nazovemo) daje tom dokumentu o razgraničenju pučka, glagoljaška komponenta, koncilijantnost i sudjelovanje cijeloga kòmuna uz svoje župane i merige od leta koji su tada bili izabrani. Sve završava misom i pomirbom. Scenarij Mikule Gologoričkog čitak je, istodobno i napet, poput dramatične priče, scenski komoran i prenosiv na filmsko platno. Prizori, dijalozi i monolozi odražavaju težnje istarskog seljačkog i težačkoga svijeta za ostvarivanjem utopijskog habitata koncilijantnog življenja.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=