46 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ Miroslav BERTOŠA Do sada su Istarskom razvodu pristupali proučavaoci s dviju različitih nacionalnih strana: s hrvatske i talijanske; s dvaju različitih polazišta: jedni su negirali njegovu autentičnost (i uopće svaku važnost i vrijednost), a drugi su mu pokušavali spasiti biljeg autentičnosti, a u njegovu vrijednost i važnost, s pravom, nisu sumnjali. Ni danas nije u potpunosti riješeno pitanje autentičnosti (naravno: formalno) Istarskoga razvoda: ova radnja, iako ta pitanja pokreće uz rub svojih posebnih interesa, nije zamišljena ni kao obrana ni kao nijekanje autentičnosti Istarskoga razvoda. Ona polazi od spomenika samoga, od njegovih literarno-historijskih, društveno-historijskih, jezičnih i prvenstveno literarnih („estetskih“) obilježja, a zatim – namjera joj je da u spomeniku otkrije tragove društvenopolitičkoga uređenja srednjovjekovne istarske seoske zajednice, koju Istarski razvod, kao spomenik te zajednice, prvenstveno i odražava (str. 5-6). Nacionalna polemika – negiranje autentičnosti Temeljiti proučavatelj Istarskog razvoda, Milko Kos, veliku je pozornost posvetio polemikama oko te listine. Na nijekanje vjerodostojnosti Razvoda i prijepore oko njegove historiografske uporabivosti opsežnije se osvrnuo i sam Bratulić. Uostalom, tu su problematiku doticali svi koji su iznosili svoja stajališta o tom iznimnom istarskom dokumentu. Ipak, držim da je nacionalna polemika već davno dovedena do kraja, da su mišljenja i postavke objelodanjene i da je iza svega ostala tek stereotipna argumentacija, prevladana novim pogledima. Zapravo, polemike o Razvodu i nisu se vodile oko stručnih, znanstvenih, metodoloških ili žanrovskih pitanja, već o etnokulturnoj i nacionalnoj pripadnosti Istre. Talijanska građanska liberalna historiografija XIX. stoljeća trudila se dokazati kako je listina falsifikat, patvorina bez znanstvene i kulturološke vrijednosti. Karakteristična je postavka Carla De Franceschija, koja izrijekom otkriva srž prijepora: Gli slavi credono di avere nel Razvod una potente arma per dimostrare la presenza della cultura slava nell'Istria. („Slaveni [naziva tako istarske Hrvate, njihovo svećenstvo i inteligenciju uopće] uvjereni su da u Razvodu imaju snažno oružje za dokazivanje nazočnosti slavenske kulture u Istri“). To je, mutatis mutandis, glavni razlog što je talijanska liberalna historiografija nijekala vjerodostojnost Istarskoga razvoda. Listina pisana glagoljicom i jazikom hrvackim – sastavljena usto kao vizija mirnog i tolerantnog dogovaranja oko načina zajedničkog korištenja malih i nedovoljnih prirodnih resursa – nije se, jednako sadržajem kao ni humanom porukom, uklapala u tadašnju nacionalnu ideologiju. A u svojim analizama kompleksnog sadržaja Razvoda, Bratulić kao da se i s m zalaže za pomirljivo, popustljivo i kompromisno rješavanje sporova. Autora studijskog i raspravnog teksta o međama istarskih seoskih općina valja zamisliti i doživjeti
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=