41 Tomislav ŽIGMANOV PROZA I POEZIJA Zatajno je i ovo činila, ne treba isticati. Vjerovala je da je Bog blag samo onima koji nisu u dobročinstvima razmetljivi. I koji gaje strah spram njega. A nerazmetljiva je bila i u molitvi. Krunica je bila stalno uz nju, napose u starosti, ali nekako skrivena. Molila je i za žive i za mrtve. Žarko i postojano. Uvijek posvećeno, sa stanovitom pripremom. Nikad tek izmoljeno. Niti uzgredno. Uvijek sabrana. Nastojala je i moliti u osamama. Najčešće u izdvojenom prostoru, u kapelici Crne Gospe. Za vrijeme svojih osobnih molitava nije marila. I navečer, prije negoli je odlazila spavati. Do kraja života plijenili su je mir i dostojanstvo. Mir je tumačila milošću Stvoritelja, a dostojanstvo su drugi tumačili izgrađenom duhovnošću. Rodbina ju je kasnije zaboravila. Nije je ni to žalostilo. Imali su svojih obveza, govorila bi, i svojih briga. Za konkretne razloge koji su bili njoj na štetu nikad se nije brinula. To se ionako njima uračunava, mislila je. Veće znatiželje izostajalo je i kada bi posjećivala nećaka, Lojzijinog derana, u zatvoru. Do mene je da ih positim, a sa mnom kako bude... „I ona će kao i Marija biti uznesena na nebo. Sigurna sam“, kazala je tiho časna Zrinka, zaklopivši lijevom rukom oči Maci Vukov.„Ona koja je okrunjena za kraljicu neba i zemlje tako čemu će sigurno pridonijeti. Marija nikoga nije ostavila bez spasa, a Maca joj je bila i više nego vjerna. I poslušna u činjenju dobra, što je važnije. Dobro sam razumjela, iako je govorila pomalo već nerazgovijetno, kako čeka majku. Svoju majku! I dočekala ju je. Majku koja ni nju neće iznevjeriti. Majku koju vjerno prate kolone anđela... I tako, Maca Vukov na kraju svojega života nije iza sebe ostavila ništa, a dobila je sve“, sa suzom u oku zamišljeno zaključi časna Zrinka.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=