38 PROZA I POEZIJA Tomislav ŽIGMANOV nom događaju. Godinama se, naime, poslije o njemu još govorilo ne samo u familiji Vukov, a sjećanje su snažile fotografije iz kalendara i novina. Da je bilo drugačije, i Maca bi se vjerojatno priključila povorci. Imala je svoju nošnju, voljela ju je nositi, držala je do običaja, odrastala je uz njih, znala je plesati... No, ostarjela i sama nije imala s kim. Većina njezinih drugarica iz djetinjstva također su sa strane promatrale povorku, gurajući se u prve redove kako bi vidjele svoju razdraganu dicu u narodnim nošnjama. Marija i Andrija sudjelovali su isto – bili su dio „žive slike“ sijanja žita na špediteru. Josip je jahao svog čilaša, a Matija i Amalija bili su risar i risaruša. Maci je, samoj, srce bilo puno. I Ivan i Lojzija, sa ženama i dicom, bili su samo gledači. Svi Vukovi, osim Jelene. Kuma Lize isto nije bilo. Umrla je u jesen, prošle 1967. godine. Onemoćala, kod časana je u Keru na kraju završila. Do tad je bila„domaćica“ sinu Stipanu u Lemešu. Radila je sve poslove na plebaniji. Držala bašču. Sadila cviće za crkvu sve do prid kraj. „Potrošila je život za druge“, rekla je Marija kada je umrla.„Uvik je dobro bit za druge korisna“, govorila je za života Liza,„a kako onda ne bi bila za sina jedinka i njegovo plemenito svećeničko poslanje“. Ni Stipan nije ostajao dužan – bio je i ostao zahvalni mamin sin. Uzvraćao je istom mjerom. U pobožnostima je do kraja života zatajna, no redovita bila – od moljenja velikog broja molitava i pridržavanja brojnih pobožnosti, preko svakodnevne mise pa do ustrajnog činjenja dobrih djela. Sahranjena je na Kerskom groblju, u grobnicu kraj Jaše. Velika sahrana. Biskup Zvekanović vodio je obred. Macu je ispunio ponos što joj je bila kuma. Taka kuma! Znala je da žene kao Liza Lipozenčić ne mogu umrijeti. Nastavila je živjeti, čvrsto je vjerovala. Stipan je bio Macin ispovjednik zadnjih nekoliko godina. Generacijski ne dalek, dovoljno blizak po kumovskim vezama, mekane naravi – majkom je Lizom ipak bio više određen nego od tvrdog Jaše, dovoljno suosjećajan, no autoritativan i pravičan u prosudbama pasao je Maci u ispovijedanjima. Cijenila ga je i poštivala, a nije se bojala ni pred njim stidjela svojih grijehova. Nakon što su očli „bili fratri“ iz Subotice, njega je našla kao najprihvatljivijeg među svim svećenicima u Crkvi koje je poznavala. A poznavala ih je baš dosta. Nije, istina, ispovijedi pristupala često, no temeljitost joj se nije mogla osporiti.„Takvu savjest milost je imati“, govorio joj je Stipan. A njegovala ju je. Nastojala je ispravno živjeti. Stalno! I redovito! Ne toliko strogo, koliko toplo. Držala je ne samo do vrijednosti nego i do manira u ponašanju. Plijenila je dostojanstvom. Kao takvu su je svi i prepoznavali. Besprijekorna je bila u skromnom odijevanju. Urednosti joj nikad nije falilo. Obveza se pridržavala revno. Bez potkupljivosti. Ili nametljivosti. Zahtjevi drugih nisu trebali. Strpljivost i mir krasili su je. I ustrajnost. Nije joj manjkalo ni odvažnosti. Za susretljivost i darežljivost nije bila pitana. Nisu joj smetali neuki koje joj je život donosio u njezin svijet, a pouke je
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=