37 Tomislav ŽIGMANOV PROZA I POEZIJA stra notrdamka, jedno vrijeme i časna majka, on uzoran katolički mladić. Dulićev je bio. Od Frasinih sa Đurđina. Živili su u varoši od arende. Imao je sestre Juliju i Ivanku. Bile su dosta starije i udane već. Maca je već bila upoznala i njevu dicu. Nalazili su se najprije na vjeronauku za mlade kod „bili fratrova“, dominikanaca, u „maloj crkvi“, izlazili na čajanke, prela, divojačke i momačke večeri, kazalište im nije bilo strano, šetali sami i po mraku, maštali o zajedničkom životu u braku... Sve je bilo u redu. I obećavajuće do Lazarovog odlaska u vojsku. Duge dvije i pol godine izdvojenosti od svojih su ga promijenile. Vratio se iz Zagreba i Karlovca kao član Komunističke partije. Postao je pravi, uvjereni partijaš, puki stroj. Gorljiv, no prazan, cijenila je Maca. Dobio je na znanju, ali je izgubio duh. „Maco, eno Lazara. Sidi sam za astalom u mijani i čita 'Politiku'“ – rekla je Milica Maci.„Neka ga“, odvrati posve nezainteresirano – hladno, i kratko Maca.„Sam je tako izabrao“, nastavi u sebi.„Da je htio, moglo je biti posve drugačije. Ljubav se rodila, no nije sazrila. Ženjen on neće bit za mene. Taj sakrament mož u mene bit i neostvaren, no rasplinit će se već kakogod i moja ljubav. Važno je viran bit u dobrotama, a majčinstvo mož bit ostvareno i posredovano ljubavlju ne samo spram mojih već spram onih daljih i dalekih. I tako štogod zna biti... O tom časne u svojim životima lipo svidoče. Želim mu svu sriću svita, ali se bojim da je neće naći. Tamo di je on traži, tamo sriće, barem ne onih trajni, ne postoje. Moć nju isključuje. A u njeg još i skučenost“, razmišljala je Maca o Lazaru šetajući se korzoom toga jesenjega nedjeljnog podneva, ne slušajući uopće što su drugarice govorile. „Srića se mož nać i u sebi i to prije nego digod drugo, pa je bolje ne tražiti tamo di je ne mož naći. Nema je u srazu ljudi različitih vridnosti i svitova“ – rekao joj je ispovjednik fra Leopold Ivanković nakon što je odlučila ostaviti Lazara. Nije htjela postati komunistica, što je bio njegov uvjet, a on nije htio i nadalje ostati vjernim katolikom, što je bio njezin uvjet. Andrija i Marija nisu je osudili zbog njezine odluke. Naprotiv, pružili su joj podršku. Za druge je nije bilo briga. A da je odluka bila laka i jednostavna, nije. Jer izgubiti voljeno sakati. Rane znaju biti trajne. * * * Ponovno je bila kolona ljudi pred njom. Cijeli život je hod u nekakvim povorkama, pomisli. Ovoga puta slavila se Dužijanca. Prvi puta izvan crkve. Poželjela je biti isprid svoje rodne kuće na Somborskom putu i pratiti veličanstven mimohod sudionika. Proći će opet kraj nje. Bio je na isti način koncipiran kao i 1936., kada se obilježavala 250. godina doseljavanja Bunjevaca u ove krajeve. Ali ovoga puta bez biskupa i svećenika – za nji je posli rata bilo mista samo u crkvi. Toga se, istina, nije sjećala, bile su joj tada tek dvije godine, no još uvijek joj u pamćenju ječe priče o tome veleb-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=