33 Tomislav ŽIGMANOV PROZA I POEZIJA no njemu je pripala. Bilo je Mariji krivo, no protiv suprugove obitelji nije se moglo. Dva lanca zemlje na Šebešiću i tri motike vinograda na Čikeriji pripalo je njima. Držala je da su bili dobro zakinuti, jer su svi dobili više od njih koji su dodvorili Lojziju i Marcelu Vukov. To ju je bolilo do kraja života. Maca je po majki Marceli dobila ime od kume Lize Lipozenčić. Sljedeće, 1944. godine primila je prvu pričest u crkvi svetog Jurja u Senti. Krenila je u školu na madžarskom, jer su 1941. u Suboticu došli, to jest vratili se Mađari. „Opet će nama vladati“, rekao je supruzi tog travanjskog dana Andrija vidno neraspoložen. Marija je kasnije, kad bi se žalio, samo odgovarala da to nije „nikaki problem“, jer „uvik kogod mora vladat. Vidila sam kako je to kad tvoji zavladaju. Dile brez pravde. Tako da ne triba kazat ni na kog“. Jozo Marić se, kao već momčić, prije rata vratio u Grude. Javljao im se kasnije pismima iz Zagreba. Nakon rata više nije. Maca nije razumjela ništa od njihova divana i od onoga čemu je svjedočila. Znala je samo da je morala više i češće ići u susjedstvo, a ne samo na ulicu, kako bi bolje naučila mađarski. U varoškoj škuli ga je tribalo više znat. Pohodila je susjedu Erzsébet radosno. Bila je blaga i draga djevojčica. Kao i njezini roditelji – policajac Károly i učiteljica Ilona. Jedina u oca i majke. Na jesen je Macu čekala škola kod Kerske crkve. I dobro je svladala mađarski jezik i zadaće u školi, kasnije. Na Erzsébet nikada nije zaboravila, ali je nakon rata više nikada nije ni vidjela. Životi su trajni rastanci. Braća nisu tako prolazila. Ne zbog otpora spram mađarskog, već jednostavno nisu imali od koga naučiti, a i sluha za tuđe jezike u njih je manjkalo. Zbog toga su kasnije bili na šteti. Andriji to nije smetalo. Lako se spremila i za prvu pričest. Časne sestre su Macu volile. Bijelu haljinu i vjenčić dobila je od starije sestre od tetke Marice Suknović. Pasali su joj. I bijela haljina i vjenčić. Na kratko ju je Marija dala ošišati, pa gusta crna kovrčava kosa nije smetala postavu vjenčića na glavi. Čekala je taj dan. Mislila je da se tako odrasta.„U viri da, ali u životu baš i ne“, kazala joj je mama dok su skupa išle po vodu na bunar. „Triba ti još dosta vrimena da bi sazrila. Ni kad se budneš krizmala nećeš do tog doć. Razumno vodit život uči se do kraja života“, učila ju je Marija noseći kanu s vodom. „Tako sam, curo moja, pročitala u jednoj knjigi“. Bila je subota i valjalo se kupati. Sutra će primiti prvu pričest. Od kad su se doselili, vodu je Marija redovito donosila i postarijoj susjedi Greti, udovici bez djece. I primila ju je. Svi njezini bili su na velikoj misi te nedjelje u deset sati. Dotirani i radosni. Sa strane Andrije, bližu rodbinu nisu ni zvali. Sva zvona na crkvi toga su dana zvonila. Crkva je bila bogatije ukrašena. Bilo je više od stotinu bili ljiljana. Matija, Ivan i Lojzija za prvu pričest nisu se spremali na mađarskom. Primili su je u katedrali. Nisu se morali ni prvi put ispovidit na tuđem jeziku, što je Andrija cinio da je bio bolji slučaj – posebno mu je bilo drago da je Lojziju ispovidio mladomisnik
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=