30 PROZA I POEZIJA Vanesa BEGIĆ poemu, ep ili nešto slično o, primjerice, nevidljivom susjedu s bušilicom? A takvih ima po svim kvartovima. Ok, lijepo je znati raditi mnoge poslove, biti vješt,„sve super“,„sve pet“, ali nekima je očito kuća nalik švicarskom siru ili Louvreu. 19. (Post)koronska priča, neki broj, nije bitno. Koraci pamte, rade ono što glava kaže, čak i onda kada toga nismo svjesni. Dovedu nas do određenih mjesta, lagano, automatski, lepršavo, iako nismo namjeravali tuda proći. Uspomene. Lijepe uspomene. Podsvijest. Zgrade. Ljudi. Mjesta. Zbivanja. Grč. Nekoga boli trbuh (nema veze s koronom), kao prije testa iz matematike. Koraci sve teži. Ulica ista. Kao i prije, asfalt, automobili, zgrade, ljudi, svatko u svome svijetu. A ništa nije isto. Nema one radosti duž istoga puta. Nema ničega. Prazno. Treba se prisjetiti djela Alberta Moravije... zar su ljudi takvi, ravnodušni? I onda zapjevaš, iz svega glasa, stihove Massima Ranierija iz pjesme s kojom je pobijedio na Sanremu 1989.: Provi a ragionare / Fai l’indifferente / Fino a che ti accorgi / Che non sei servito a niente. Koliko istine u ovim stihovima, cijeli jedan život. Neka pitanja ostaju zauvijek bez odgovora. Ili su odgovori u istim ulicama, krajolicima, gdje olovne noge sve teže idu (svaka podudarnost s bilo kime ili čime slučajna je). 20. (Post)koronska, neka. Dugo ih nije bilo. Svatko ima svoju interpretaciju nečega, a što se više dopusti aluzivnom, to su raznovrsnije asocijacije, koje nemaju veze s intertekstualnom i metatekstualnom funkcijom/smislom po(r)uke. Tražeći nešto autobiografsko, i kada ono izostaje. Sjećanja, introspekcija; uvijek kad se pomisli da su neka sjećanja nestala, pretvorena u nešto drugo, dovoljan je mali„klik“ za korak unazad, u neke ulice kojima više ne prolazimo, u mjesta gdje više ne zalazimo, k ljudima koje više ne viđamo. Korona. Lockdown. Lockdown duše, mjere duše, jače od nekadašnje obrane i zaštite, uvijek istim stazama, gdje nema nenadanih susreta, povratka, u potpunosti neodređeno vrijeme. Neke ulice oživljavaju uspomene, izazivaju grč u želucu, noge ne nose dalje; nije to utrka na 110 metara s preponama, nisi Roger Kingdom, nema rekorda, samo povratak utabanim stazama. Emocije, blagoslov i suprotno od toga, ali tu se ne psuje jer smo svi extraturbomegafini; možda je posrijedi sindrom kolibe, a emocije su poput tvrđave. Utvrde, uza zidine. I onda nešto pokrene lavinu sjećanja. Primera, ponovno Primera, kad-tad, jedne davne nedjelje, negdje, kuda se više ne prolazi. Možda sve to nema smisla, možda nema po(r)uke, ali sve je opet tu, sve je rečeno, samo jedno nedostaje: točno rješenje rebusa.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=