19 Miroslav PELIKAN PROZA I POEZIJA – Sjedi tu i budi miran. Inače..., obrati se netko iza njegovih leđa. Sjeo je na klupu pored ostalih, zbunjen, nesretan. Ispitan je u policiji vrlo detaljno, iako su već sve o njemu znali. Marko B., niži administrator u Gradskoj upravi, odjel Arhive, trideset osam godina, neoženjen, u vlastitom stanu, politički neaktivan, sakuplja marke, sluša uglavnom klasičnu glazbu, nije kažnjavan... – Što vam znači taj podli osmijeh? – upita ga je još jednom inspektor. – Nisam se smijao. – Na što ste tada konkretno mislili? – navaljivao je inspektor. – Hm, rekao sam vam, mislio sam na to popodne. Morao sam posložiti marke. Malo sam se bojao da neću uspjeti jer mi slušanje glazbe odvlači pozornost. – Tako znači? – Da, mislio sam samo na marke i glazbu. – U redu, vodite ga – inspektor završi razgovor. Nakon nekoliko sati u hladnoj i mračnoj ćeliji, Marko B. pušten je. Nije mu bilo ni do maraka ni do glazbe. Danima nije otvarao albume niti je bio u slatkoj dilemi što slušati; život mu se počeo odvijati u potpunoj tišini. Razmišljao je o svojoj lošoj sreći, o trenutku kada mu je osmijeh zaigrao na licu, mislio o trenutku kada ga je pogledao policajac. U idućim mjesecima zaredali su pozivi u policiju na informativne razgovore. Stalno su ga različiti inspektor pitali o tom osmijehu i o svemu drugom. Poslije nekoliko sati odlazio bi kući. Nakon pola godine od nesretnog događaja Marka B. pozvao je šef odsjeka strogo mu rekavši kako je obaviješten da je on, Marko B., pod prismotrom policije zbog nedolična i potencijalno subverzivnog ponašanja, da takav više ne može raditi u važnom odjelu Arhive, te da je administrativnom odlukom „s vrha“ premješten na 320 km udaljenu farmu svinja, gdje će voditi administraciju. Marko B. bio je zatečen, no nije se pobunio. Kimnuo je glavom i već idućeg jutra otišao na farmu svinja. Marke i ploče nije ponio. Tko zna što ga tamo čeka? No ubrzo se pokazalo kako administriranje na farmi nije tako naporan posao, najteže je bilo podnijeti smrad. Dapače, plaća mu je bila veća, no nije ju imao gdje potrošiti, najbliže mjesto bilo je udaljeno dvadesetak kilometara, a kućni red nije ni dopuštao napuštanje farme. Radnici na farmi, Marko B. nije ih nazivao svinjarima, bili su većinom šutljivi, pognute glave, nijemi, gotovo nevidljivi. Komunicirao je jedino s direktorom farme koji je prema njemu bio pristojan.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=