18 Miroslav PELIKAN, Zagreb FARMA FARMA 1 Marko B. nekako je ukočeno stajao u masi pored ceste. Svjetina je mrmoreći očekivala dolazak uvažene ličnosti, valjalo ju je dolično pozdraviti razdraganim mahanjem, poklicima, sretnim licima. Prije svečane kolone sredinom cesto prošlo je vrlo polako nekoliko vozila bez krova. Iz vozila su promatrale znatiželjne oči pripadnika posebnih postrojbi. Njihov je zadatak, kao i uvijek, bio u masi, koja je sada posve mirna šutke pratila prolazak vozila, uočiti potencijalnu opasnost za uvaženu ličnost. Marko B. je u ovim trenucima s ugodnim osjećajem razmišljao o popodnevu koje slijedi. Morao bi danas presložiti preostale marke iz plavog albuma. Vjerojatno će stići bude li dovoljno koncentriran i ako mu slušanje glazbe ne oduzme previše vremena. Smješkao se sve dok mu gruba ruka nije dotaknula rame prekinuvši ga u razmišljanju. – Što se ti smiješ, da ne kažem cerekaš, a kolona s uvaženim gostom samo što nije prispjela? Marko B. bolno je osjećao željezni stisak prstiju na svom ramenu. – Tko? Ja? Ništa. Ne smijem se. – Ne smiješ se? Misliš da nisam opazio tvoj podrugljiv smijeh, cerekaš se stalno. U vozilo s njim! Marko B. nije se ni snašao a već su ga ubacili u mračnu kabinu vozila. Opazio je nekolicinu kako sjede. (izvor: akademija-art.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=