174 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija Žilić nakinja koja pod njima sjedi u pjesmi Pet ujutro u Pinewoodsu. Sjajna pjesma Bijelo cvijeće također je na rubu snovitosti, govori o spavanju u polju i snu o sobi punoj bijeloga cvijeća. Upravo je u toj pjesmi prisutna prožetost vlastita tijela s tlom i prirodom, oni gotovo srastaju:„gdje gotovo je s mojim tijelom, / a korijenju i stabljikama i cvijeću / je početak.“ Pjesme M. Oliver pune su začudnih slika, usporedbi i metafora. Na primjer, prizori kretanja lisice kao crne kiše i ujutro slika „paperje / tragova krzna / iščezlog / snježnog zeca / zapletene / u blijedim spiralama / slomljena cvijeća.“ Kiše, duge i spore, močvare, taj„beskrajan / mokro-zbijeni / kozmos, središte / svega“, močvarne ptice…, česti su motivi pjesama M. Oliver. U pjesmi Marengo čitamo stih:„Kad budem morala umrijeti, htjela bih umrijeti / u dan kiše“. Svijet o kojemu pjesnikinja zanosno piše mjesto je koje traje: „jer svijet je uglavnom vrijeme / kad nismo tu, / još nerođeni ili umrli“, kamen koji traje vječno. To je svijet prožet božanskim, panteističkim, svijet boga cvijeća u kojemu je čovjekova nazočnost neznatna i nevažna, svijet koji je svakoga jutra stvoren „ispod naranče“. Pjesnikinja prikazuje i opisuje moć pretvaranja smrti u život; ne samo lirskim pjesmama punima pastoralnih slika zelenila i bujanja, nego i pjesmama poput one Lešinari gdje nalazimo začudan spoj smrti i života: „Kao veliki tamni / lijeni / leptiri metu iznad / čistina tražeći / smrt, / da je pojedu, / da je ponište, / da od nje naprave čudo: / uskrsnuće“. Prekrasna pjesma Ljiljani govori o samotnosti i nezaštićenosti cvijeta/cvjetova, koji „nemaju zaklon / od jezika stoke“. Upravo to čini ih posebnim, usporedivim s pjesnikinjim bićem: „Mislim da ću uvijek biti sama / na ovom svijetu, gdje stado / pase poput crne i bijele rijeke“. Prepušta se lutanjima, do Lude rijeke, meditira o zaboravu, ranama prošlosti i davnim plemenima... Ili pak Eskimima, u njihovim kućama koje su „poput bijelih zdjelica“, koji nemaju riječ za „rat“; opisuje njihov lov, žene koje čekaju „žvačući kože ili pjevajući pjesme“. Oliverova piše o posebnim svjetovima životinja, ljudi, a ljepotu zanosno, suosjećajno prikazuje. U svoj svijet zelenila unosi vremenitost. U dugim poemama, poput pjesme 1945. ‒ 1985. Obljetnička pjesma, povezuje prirodu i povijest, donosi proturatnu poruku, reminiscencije na Dachau i Auschwitz, i nagovještaj novih „željeznih pandži“ koje izviru iz „bujne, zelene, glazbene Njemačke“. I opis Mengeleova lica u vrtu sa stotinu vrsta cvijeća jasno govori o tome da se u naličju ljepote može ogledati zlo. Sve rečeno pokazuje da Mary Oliver nikako nije samo pjesnikinja prirode, ekloga i pastorale, nego i ljudske boli te surove povijesnosti. U središtu pjesama jesu i ljudi, osobito djeca. Sjajna pjesma Kiselina obuhvaća prizor iz Jakarte, dijete koje prosi, s gadnom usnom, i pogled toga djeteta. Lirska junakinja nosi ga „kao perlu kiseline“ jer je podsjeća na to kako je lako ispuzati iz svojega života i postati netko
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=