170 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Biserka Goleš Glasnović poretku svjetskom silno se divim / iz kućice prazne, izbjegla puža. P. S. Al' ako ih nađete moje, / po putu il' polju − puhnite mahom! −/ lijepo Vas ja molju: / ugrijte ih dlanom i oživite dahom. Ovaj epilog potvrđuje kako je pjesnički iskaz izraz tradicijskih poetskih postupaka i kako pjesma nije subjektivitet sam za sebe, već odraz životopisa i stavova Hrvoja Barbira Barbe kao stvarne osobe koja sebe naziva najmanjim pjesnikom na svijetu. Unutar pak pjesama koje sam navela, nizovi su uspješnih tekstova, nimalo preuzetnih i nimalo skromnih. Formom su gotovo sve kratke, vrlo često ispjevane u dvama katrenima. Na granici su vezanoga i slobodnog stiha, s ili bez interpunkcije i ponegdje sa svrsishodnom uporabom rime, inverzije i ponavljanja radi ritmizacije teksta. Barbirov jezik jednostavan je, a tematski izbori svakodnevni. Muđutim, u pjesničke prikaze svakodnevice upleće s još jedna ruka – ona meštra od dramskoga teksta. U pjesmi Zagrebom iz tramvaja svađu dvoje ljubavnika u drugome katrenu odlično dopunjuju stihovi u zagradama kao dobrodošle didaskalije: (A cijela sapunica je odigrana / u intimi malog kišobrana, Pred teatrom kraj zelena toka ( i u tren oka...). Slična dva prizora, dramski oblikovana u samo dva katrena, nalazimo u pjesmi Male figure: u napetosti teme iz prvoga katrena, u sreći mladenaca za svadbenim stolom, i tragičnom raspletu u drugoj strofi. Meštar od drame zaista ne treba velike riječi i velike pjesme kako bi postigao uvjerljivu komičnost ili tragičnost. Upravo je u tom paradoksu vrijednost Barbirovih malih pjesama koje su oblikom stvarno skromne, ali sažetim iskazom postižu svojevrsnu napetost i razrješenje, bilo komičnim ili tragičnim tonom – ali često uz zafrkanciju, ironiju i samoironiju. U pjesmi U mrklu kanjona Neretve u dva katrena različita ozračja, zlatne mjesečine i mrkline neretvanskoga kanjona, moguća je tragedija, ali komično i ironijski intonirana: Kad namiguše sjajne pored korza / debela izvede Luna puna zlata, / ko krezub čagalj iz mlađahna torza / ja zavijam u tminu sitniš sata. / Tek zvijezde znaju što je prava fiesta! / Al' kad bi čule starog kompanjona, / a ma svaka bi se bacila smjesta. S klisura meni, u mrklo kanjona… U jednome ciklusu koji sadrži pedeset pjesama tematski razabiremo: pjesme o ljubavi, portrete žena i prijatelja te pjesme o stihu i poeziji kao nasušnoj potrebi. Prikazi portreta u dvjema su različitim stilizacijama – od ekspresionističke i naglašeno slikovne do iskaza bliska svakodnevnu govoru. U pjesmi Portret Tereze s jesenje izložbe povezuje se Picassov portret Tereze s vodenim krajolikom naglašena kolorizma. U pjesmi Dora izabrani je lik u scenografiji kamena i škoja. U sličnim poetskim slikama, u kojima je žena sastavnica krajolika i obrnuto, prikaz je seoske starice u pjesmi Luda iz mog sela. Takav je prikaz pjesnika i prijatelja Milana Maćešića u pjesmi Posljednji majstor. Pjesme Problem gospođice Einstein, Monna Lisa iz
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=