167 Josip Sanko Rabar KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI zotičnih krajeva, koje i danas mnogi sa zanimanjem čitaju. Ali putopisac je danas sasvim osamljen i siromašan, sve što je napisao zaboravio je, pa neutješno oplakuje užas prolaznosti, tragediju, bijedu i temeljnu samotnost ljudskih putovanja. Slijepa ulica najduža je priča, gotovo kratki roman. Nekoliko osoba putuje kroz dimenzije i svjetove. Pokušavaju pronaći put prema izvornoj stvarnosti koju su izgubili. Istraživanje je puno tajni, čuda i opasnih avantura. Tekst sadrži i ljubavnu priču između protagonista i djevojke koja se s njim našla na istome tražiteljskom putu. Te su dimenzije i svjetovi uvijek novi i začudni. Tako dospiju na neki egzoplanet u svemiru, na kojem žive ljudi slični nama... Ili, na primjer, protagonist vidi sebe i svoju djevojku već kao starce koji žive u nekoj kući. I vrijeme je sasvim relativno. Na kraju protagonist pronađe put u vrijeme, grad i kuću u kojoj je živio, ali ostaje bez ljubavi, samotan i isprazan. Znakove prolaska držim najboljom pričom knjige. Kada tu judi prestanu postojati, oni nestaju potpuno, bez ikakva traga da su ikada postojali. U njihovim stanovima oduvijek žive drugi ljudi, nestaju svi dokumenti i stvari koje bi svjedočile da su ikada postojali. Fascinantno je da protagonisti sanjaju jedni druge. To je više od sna. Oni žive jedni druge. Jedinstvo osoba neko je vrijeme potpuno. Ovo su autorove vrlo originalne misli. Osobe su urednik, književnik, policijski istražitelj, književnikov rođak i psihijatar. Dvije su tajne: tajna praznine, potpunog mraka i propasti, i tajna spasonosnog svjetla. Protagonist ovako razmišlja: Kad samo pomislim kako se neki autori, čak zadivljujuće maštovito, trude pokazati da je naša stvarnost zapravo puna skriveno fantastičnoga, krajnje začudnoga i spasonosno onostranoga, dok se meni čini upravo suprotno: Vidim beznadnu prazninu, ništetnost te naše „stvarnosti“, prolaznost i konačnu opustošenost gotovo svih naših pregnuća, a k tome i ništavilo, nestajanje koje čeka s „one strane“, jer sve su „strane“ podjednako uzaludne. To nestajanje guta sva naše napore, a s njima i samu nesretnu, zahtijevnu, vječno nemirnu i često nesnosnu „čuvstvenost uma“, koji, naposljetku, ne može ništa konačno domisliti, jer i nema što! U priči Čovjek koji je izgubio svijet protagonist se budi u nekoj drugoj dimenziji ili svijetu. Pokušava doći do osvijetljenog gradića u dolini, ali ne uspijeva. I tu se javlja žena koja ga privlači. Posljednja priča naslovljena je Posljednja priča. Lik je književnik uvjeren da ispisuje priču koja nastaje sasvim domišljena i završena kao da je nije sam stvorio, već mu je darovana u jednome mahu. Lažna sjećanja sasvim su stvarna. Autor piše: Svaki vještiji umjetnik može stvoriti bolji svijet od našega u kojemu je sve što postoji ograničeno, nedovoljno i ne može se probiti do ispunjenja. Zato je razmjerno lako zamisliti daleko bolje, nama prirodno pripadnije i učinkovitije ozračje, u kojemu bi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=