165 Josip Sanko Rabar KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI se utjelovljuju u ljude, što je u spomenutom slučaju poništilo obje svijesti, ljudsku i vanzemaljsku, pa je nastala praznina i potpun gubitak sjećanja. Žanrovskoj, upravo znanstvenoj fantastici pripada priča Kraj svjetova u kojoj je protagonist izgubljen u svijetu računalnog programa. Knjiga sadrži dosljedno i kvalitetno napisan horor Užas i zvijezde u kojem neki demon iz pakla spiritističku seansu pretvara u okrutno krvoproliće. Protagonista ljubavlju spašava njegova pokojna djevojka Veronika iz neke svoje zagrobne dimenzije. Jurčić se pita:„Što je stvarnost i mogu li postojati prava sjećanja na nju, ili su naša viđenja sebe samih uvijek u subjektivnoj nestvarnosti, pa zato ni naša sjećanja nisu stvarna, nego se uvijek spajaju u neku posve iluzornu priču?“ U nekim svjetovima ili dimenzijama protagonist susreće čudesne ženske pojave, pa se (makar ne osobito često) tekst pretvara u ljubavnu priču. U priči Čestica nije ga obuzeo samo panični strah, nego i osjećaj neizdržive tjeskobe. Neko biće neizdrživo ga je snažno stegnulo, kao da iz njega nastoji istisnuti sav zrak, a junak se uplašio da će mu s njim kroz razjapljena usta izletjeti i srce! Uzrok panici i izgubljenosti treba tražiti u institutu za proučavanje vremena. U priči Svemir potkraj šestoga desetljeća života protagonist se jednoga jutra probudio u postelji koja nije bila njegova, ili barem ne tada, u to doba! Činilo mu se da su s njega spala desetljeća, jer vratio se u djetinjstvo ili, bolje rečeno, u prvu mladost. Bila je to soba u drugomu, davnomu stanu, u kući u kojoj je, prije više od pola stoljeća, živio s roditeljima. U zrcalu nije ugledao sebe, starca na pragu sedamdesetih godina, naime slika u zrcalu bila je njegova, ali zurio je u dječaka, u Filipa iz daleke prošlosti. Godina 1965. – stajalo je na kalendaru. Ali sinoć je zaspao u 2018. godini! Tako mu se pružila prilika za drugi, nov život. I evo povoda za suptilna razmišljanja! U Muzeju uzaludnosti mogu se istodobno vidjeti neke od naljepših tvorevina iz povijesti ljudskoga duha, najsloženijih i najistančanijih dovijanja ljudske unutrašnjosti, ali su oni danas (a možda već i u vrijeme nastanka) posve beskorisni, kao što je možda nekorisna i naša„duboka“ unutrašnjost, jer se naljepše stvari, ideje i domišljanja koja je čovjek u stanju zamisliti, izmisliti, stvoriti, strastno i beskompromisno prigrliti, danas smatraju zastarjelim uzaludnostima, zastranjenjima u za naše vrijeme najvažnijemu, jedino bitnomu –praktičnomu, probitačnomu smislu. U priči Nepostojeće protagonist je povremeno sanjao isti, snažno čuvstveni san, posebno čeznutljivoga, bolno evokativnoga ozračja. U tom bi se snu, u šetnji, našao u posve nepoznatoj četvrti, iako je šetao rodnim, inače dosadno poznatim gradom. Snažno je osjećao da se tu skriva nešto bitno za njega, nešto vrlo prisno, djevojka koju je oduvijek poznavao i volio, iako je nikada nije sreo (u snu je bio mlađi od svoje sadašnje dobi, jer čežnja i temeljni osjećaji ne stare). Umjesto mozganja, posve se
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=