158 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Irvin Lukežić Međutim, kako Ramous svjedoči, roman ipak ne bi trebalo iščitavati samo po nekom uobičajenom autobiografskom ključu, jer se činjenice koje je glavni lik Roberto, autorova literarna inkarnacija i alter ego, doživio razlikuju od onih koje je doživio autor romana. Ipak, patnje koje proživljava autentične su, proživljene i proosjećane. Ramous se čitavoga života, a posebno u kasnijim godinama, osjećao pomalo kao suvišni čovjek, dakle stranac, što je, dakako, čudnovato i paradoksalno, jer on nikada nije napustio svoj grad poput velikoga broja svojih sugrađana koji su pripadali talijanskom kulturnome krugu. Riječ je o gradu čudne i donekle bizarne sudbine, neusporedive s bilo kojim drugim gradom, iako je u dvadesetome stoljeću bilo gradova izloženih sličnim metamorfozama. Burni su događaji, međutim, na kraju ipak prošli, a ostao je samo onaj koji promatra i svjedoči o tome što se dogodilo. Ramousov romaneskni diskretan glas neobično je dragocjen baš danas, kada se Rijeka opet temeljito preobražava i preobrazila, postavši nešto posve drugo negoli što je to bila još do prije nekoliko desetljeća. Autorov glas ponosan je i dostojanstven, iako se naoko, na prvi pogled, možda nekome učini neznatan i slabašan. Ili pak nevažan, anakron u nekom smislu. Taj glas do nas dopire sada već iz davno protekloga vremena, iz vremena koje više ne pripada nama, jer smo se od njega strahovito udaljili. No upravo to je možda najveća snaga autentične literarne pustolovine, naime da čuva ono što vrijeme neminovno ruši i razgrađuje, meljući sve u prah, pretvarajući sve u prašinu nošenu vjetrom. Usprkos svim nesrećama, patnjama i povijesnim prevratima, poslije svih izdajstava i razočaranja koje moramo proživjeti i preživjeti, što ipak na kraju svega ostaje jest ono što čovjek ima i nosi u sebi, a što ničime nije moguće uništiti. U Ramousovu slučaju to su njegovi snovi i sjećanja, njegovi tankoćutni osjećaji privrženosti onome čemu je pripadao. To je jedino što ga nikada nije izdalo, razočaralo ili ostavilo na cjedilu, nego je u njemu postojalo kao duboka osobna i autentična istina. Osvaldo je čitavoga života bio i ostao onaj isti dječak s riječkoga Belvedera, koji svijet promatra osjetljivim, radoznalim, dobroćudnim očima, koji sluša šum kiše u boricima i šumor valova što oplakuju stjenovite obale njegova kvarnerskoga zavičaja, gdje je po legendi živjela drevna i slavna Medeja, koju će on opjevati u nekim svojim stihovima. To jednostavno nije bilo moguće nikada promijeniti, a on u svojoj najboljoj poeziji i prozi pronalazi povlaštene trenutke vječne osame, prepuštajući se sanjarijama i kontemplacijama. Papirnati konj naziv je i naslov koji ima simbolički značaj. Radi se jednom osobnom sjećanju iz školskih dana, o reljefu grada Rijeke napravljenom od kaširanoga papira, koji je Roberta neodoljivo podsjećao na konja koji se spremao zanjištati. On je za Roberta simbol nekadašnjega svijeta, nekadašnjega grada. No, papirnati konj zapravo bi se mogao shvatiti kao velika metafora ne samo autorova riječkoga djetinj-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=