157 Irvin Lukežić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ce, kome je poseban izazov bilo to da se okuša u nečemu za njega posvem novom, da se prihvati uloge svojevrsnoga memoarista ili kroničara vremena, iako se povijest u njegovu romanu pojavljuje više u simboličkim naznakama, negoli u opširnim i temeljitim deskripcijama događaja, stanja i situacija. To bi se moglo prije nazvati svojevrsnim impresionizmom, negoli punokvrnim povijesnim narativom, tako da mnogo toga, što mu nije bilo najvažnije, preskače, slobodno se i nesputano krećući po vremenskoj lenti. Kao da život hvata u velikoj brzini, u trku, ne želeći se predugo zaustavljati ni na jednoj postaji, niti posebno udubljivati u prošlu stvarnost, znajući da je to pomalo uzaludan posao. Rezultat je takva pomalo lepršavoga načina pripovijedanja neizbježan osjećaj da je zapravo previše toga ostalo prešućeno, a možda bi upravo to što nije rečeno, odnosno što je ostalo nedorečeno, moglo biti važno. Da je kojim slučajem autor smogao hrabrosti slobodnije i otvorenije progovoriti o onome što je u sebi osjećao, možda bi opći dojam o ovome romanu bio ponešto drugačiji. Pripadnost talijanskoj kulturi za pisca je nešto samo po sebi razumljivo, jer je bio rođen u obitelji koja se kroz više naraštaja služila talijanskim kao prvim jezikom, a i školovan je na tome jeziku, što nije nimalo nevažno, jer će ga to učiniti posebno kompetentnim da se njime služi i kao književnim medijem. Osim toga rođen je i odrastao u vrijeme kada se tim jezikom koristio pretežni dio riječkoga stanovništva, a kada se prilike budu iz temelja promijenile, taj će jezik prije svega doživljavati kao simbol gradskoga kontinuiteta i identiteta, poveznicu s prijašnjim vremenima i epohama, pa prema tome i sebe će ponajprije shvaćati kao čuvara jedne obiteljske, kullturne i društvene tradicije. Talijanski je za njega primarni znak osobne, kulturne i socijalne identifikacije, a pisati na tome jeziku značilo je baviti se književnošću ne samo u kreativnom smislu, nego i boriti se za očuvanje kontinuiteta u posve izmijenjenom kulturnom kontekstu. On, koji je u svome djetinjstvu i mladosti pripadao kompaktnoj urbanoj većini, na kraju će postati istaknutim pripadnikom vlastite kulturne i jezične manjine, te jedan od njenih najboljih književnih pregalaca uopće, pa će već za života zbog toga steći zaslužena priznanja i ugled. Ramousov odnos prema rodnome gradu uistinu je posebne vrste, duboko emotivan i sentimentalan u najboljem smislu riječi. Ramousov grad pred čitateljem izrasta kao grad iz autorove fikcije, iz čistih sjećanja, prisjećanja na neke izgubljene trenutke, lica, glasove, pjesme, priče... Djetinjstvo je uvijek poput skrivenoga vrta koji pruža značajne poticaje što ih čitavoga života u sebi nosimo kao najveće blago. Ovdje je neobično važan odnos piščevoga života i osobnoga iskustva u odrazu jednoga konkretnoga grada i njegove hirovite povijesti. Na kraju od svega ostaje tek pokoji uzdah rezignacije, pokoja draga slika koju pamtimo i koja treperi poput plamena svijeće u nečijoj svijesti. Kako god stvari postavili, uvijek smo sami sa sobom i svojim brigama, slutnjama i željama.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=