156 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Irvin Lukežić znatoj sutrašnjici. Ono što slijedi jest potpuni egzistencijalni obrat, nakon kojega ništa više nije kao nekoć. Taj obrat postupno donosi spoznaju o apsurdnosti čovjekova postojanja, u okolnostima koje mu zapravo nisu prihvatljive, ali on usprkos svemu mora nastaviti živjeti u njima, mora ustrajati i ne smije nikada odustati od sebe, sve dok u sebi ima snage, borbenosti i energije koja mu omogućuju da to ostvari. Otuda onda i Ramousov aktivizam kojim se borio protiv sveopće pasivnosti, malodušnosti i depresije, protiv pogubnoga fatalizma, pesimizma i rezignacije. U porušenom svijetu trebalo je ponovno pronaći neki smisao, neku misao vodilju, neke ideale bez kojih čovjek jednostavno ne može postojati. Glavni lik romana, Roberto, ne snalazi se baš previše u vremenima koja nadolaze, vremenima koja postaju sve opasnija. Zbunjen je i konsterniran, preosjetljiv, osjeća se pomalo izgubljeno i neadekvatno, tragično osamljeno i neshvaćeno, iako ne odustaje od borbe i ne prepušta se stihiji događaja. Zapravo je zgrožen okrutnošću svijeta i ponašanjem ljudi u njemu. I nikako se ne može pomiriti s time da se ništa ne može promijeniti. Upravo osobna, uglavnom nevidljiva drama postupnoga uozbiljavanja i potpuna promjena perspektive do koje neizbježno dolazi, ono je o čemu je zapravo riječ, iako možda u prvi mah i ne djeluje tako, jer je sve intonirano više kao neka usputna piščeva digresija, kao slučajan zapis, negoli kao razvijen psihološki, društveni ili povijesni roman, što čitatelj moždaq očekuje od takvoga tipa štiva. U stvarnome životu, u kome su neprestano vrebale sve moguće opasnosti i pogibelji, trebalo je prije svega nekako preživjeti i prilagoditi se postojećim okolnostima svakoga novoga režima koji bi dolazio, a pored toga, što je možda bilo daleko teže, pokušati sačuvati samoga sebe i vlastiti dignitet, odnosno identitet. Dakle, postojati i djelovati unatoč svemu, unatoč tjeskobama i malodušju, unatoč egzistencijalnom besmislu svakodnevice koja svakoga pomalo ubija i deprimira. Sve to nije bilo moguće ostvariti bez bolnih kompromisa, bez vještine prilagođavanja i stanovitoga oportunizma, bez neprekidnoga opreznoga laviranja, bez velikoga rizika i straha od kobnih posljedica po njega samoga, kako u ratu tako i u poraću. Ono što je Ramousa uvijek spašavalo bio je njegov marljiv i predan rad na duhovnome području, njegovo pjesništvo i svestrana umjetnička aktivnost. Pisanje je zapravo oblik terapije protiv vlastitoga ludila i rezignacije. Bilo je to njegovo utočište, njegova Kula bjelokosna, ono što mu je davalo viši smisao i pružalo mu velike mogućnosti ostvarenja samoga sebe i vlastite kreativnosti. Osim toga, ono na čemu je u svojim zrelim godinama zapravo ponajviše radio bila je neobično važna kulturna misija posrednika između susjednih jezika i kultura. U tom pogledu bio je doista neumoran, a njegov doprinos neizmjerno važan. Papirnati konj djelo je već potpuno afirmiranoga i zreloga riječkoga spisatelja i prevoditelja, istaknutoga intelektualca i kulturnoga pregaoca riječke talijanske zajedni-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=