155 Irvin Lukežić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI koja bude brojne maglovite uspomene i koja predstavljaju pomalo uzemirujuće odraze zauvijek iščezle prošlosti, kada je sve bilo drugačije, kada je svijet bilo mlad, nevin, prepun nade, kada je djetinje srce osjećalo beskrajne čežnje za novim obzorjima. Krećemo se prostorima autorove intime, prvih svitanja i sutona, prvih bura i jugovina, prvih važnih senzacija, osebujnih primorskih urbanih interijera i eksterijera. Ima u svemu ponešto što podsjeća na Fellinijev Amarcord. Srodan je taj nekadašnji mali provincijski svijet Riminija i Rijeke, koji se nalaze na suprotnim stranama Jadrana, prepun osebujnih ljudi, melankolika i čudaka. U Ramousovu Papirnatom konju nailazimo na brojne zanimljive, nerijetko ironične prozne minijature o njegovim davnim riječkim sugrađanima, što djelu daje posebnu živahnost i svježinu, posebno u prvome dijelu, kada prevladavaju uspomene iz Robertovih ranijih dana. Dovoljno je ovdje, primjerice, podsjetiti na debeloga riječkoga krčmara, rodom iz Verone, vlasnika lokala Panada ispod Gradskoga tornja, i njegove dvije debele kćeri, kamo je Roberto kao dječak navraćao zajedno sa svojim ujakom. Tamo je, uvijek u nekom blagom polumraku, jer su prostori bili slabo osvijetljeni, vladalo raspoloženje spokojne prisnosti, a uvečer bi navraćali sitni činovnici, obrtnici, prodavači, na ćakulu i druženje uz čašu vina, na kartanje i slušanje pijanole. Roberto s nostalgijom i blagom sjetom opisuje taj dobro ugođeni svijet jučerašnje Rijeke, posebno građansku umjerenost, miroljubivost, trezvenost i gentilezzu. Ova tipično južnjačka, humoristička crta, topla i dobroćudna, vedra i spontana, kojom opisuje i doživljava ljude, očito izvire iz Ramousova karaktera. I prava je šteta da svoju očitu sklonost prema ironizaciji i karikaturalnosti nije još više iskoristio, čime bi roman zasigurno dobio na kvaliteti i zanimljivosti. Sve se isprva u Robertovu svijetu nekadašnje Rijeke čini nevino i idilično, sretno i blagonaklono, kao da će trajati vječno, kao da je sreća neizbježna i suđena, kao da vrijeme stoji u nekom dalekom zlatnom dobu djetinjstva, sa šarenim leptirima i kliktajima galebova. No, sve se to na kraju pokazuje tek kao lijepi privid što zauvijek iščezava, jer vrijeme neumitno donosi sudbonosne promjene, a ni svijet nije takav kakvim se na prvi pogled čini. Naime, kako glavni protagonist sazrijeva, stvari postaju mnogo ozbiljnije, jer svijet u kojemu nekadašnji dječak, usamljen i sjetan, rođen u nekoj vrsti bajke, nestaje i sve se počinje mijenjati, poprimati posve drugačije značajke i konotacije, tako da se uz prvotnu ironiju i vedrinu nadovezuje gorčina, skepsa i pesimizam. Nad njegovim malim uspavanim gradom i nad njim samim, nad urbanim kolektivitetom kome pripada i u koji je ukorijenjen, baš kao i nad čitavom nekadašnjoj Europom, nadvijaju se zloslutne sjene, stvari postaju nekako mračnije, ljudi su obuzeti tjeskobom i strahom. Na čudnovat koloplet povijesnih zbivanja nije moguće utjecati, te ona pojedinca, koji se osjeća potpuno bespomoćno, sa sobom nose prema nepo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=