153 Stipan Trogrlić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI srednjoškolski profesor, do obnašanja dužnosti kulturnog atašea hrvatskih veleposlanstava u Parizu i Washingtonu. I što god je radio i gdje god je bio, ostao je zaljubljenik riječi, prevoditelj, studiozan i uporan tragatelj za izrazom, rečeničnom konstrukcijom ili rimom u hrvatskome jeziku, koja bi bila najbliža jednom od tolikih stranih jezika koje je pretakao u hrvatske jezične bačve. Prevođenjem ga je „zarazio“ Frano Čale, profesor talijanskoga na Kazališnoj akademiji. I krenula je avantura prevođenja. Posijano„traduktološko sjeme“ ne prestaje širiti poput evanđeoskoga gorušičina zrna. Mnogi u sjeni tih prijevoda nalaze odmor i nadahnuće. Kao čovjeku gode mu pohvale i nagrade. Koliko je pohvala čuo, ni sam ne zna, a i priznanja teško da bi mogao nabrojiti. Navodimo neke koje, ne bez ponosa ili lažne skromnosti, a još manje narcisoidne samodopadnosti, spominje. Za njegove prijevode Shakespearea Dragutin Tadijanović će kazati:„Taj Shakespeare imao je sreće u Hrvata – namjerio se na Matu Marasa.“ Akademik Tonko Maroević, preporučujući novčanu potporu Matinu prijevodu pet romana francuskoga pisca Françoisa Rebalaisa, napisao je:„Prevoditelj Mate Maras izvrsno je obavio svoj posao proširujući horizonte hrvatskog jezika.“ Za spomenuti prijevod dobio je nagradu Francuske akademije „za širenje francuskog jezika i kulture.“ Čini mi se da pišući o bilo čemu i bilo komu, Mate ima osjećaj za mjeru. Taj osjećaj prati isklesan jezik i velika erudicija, što knjigu čini čitkom i pitkom. Štoviše, radi se o simfoniji riječi započetoj s ulomcima iz „autobiografske zbirčice.“ S njima i završava. Sad već „rasperantio“, pritisnut, ali ne i pritiješnjen, rekao bi sv. Pavao. I dalje je sočan i pun svježine. Okrenut prema drugoj obali, pomalo sjetno gleda na prohujala ljeta,„kad zapadu se priključio život;/i često jekne uz gitaru pjesma,/uz pomoć Božju obnavlja se vjera (...)/ Otputuj pjesmo pratila te vjera.“ Stipan Trogrlić, Pula
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=