151 Stipan Trogrlić KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI presi. I nehotice se javlja pitanje: nisu li to oni isti čempresi uz studenačku crkvu, u čijoj je hladovini uživao kao dijete, sada premješteni u drugi ambijent i s drugim značenjem. Stanovnici su živjeli svoj život, neopterećeni antičkom baštinom u kamenu ili informacijama pohranjenima u Biskupijskom arhivu. Susret s knjižničarom, Maras ga naziva Librarom, u knjižnici gradskoga muzeja ispunio mu je intelektualnu prazninu. Zanimao se za knjižno blago pohranjeno u knjižnici, posebno za stara izdanja Petrarke čije je sonete počeo prevoditi. Nešto je kliknulo između njega i Librara, družili su se, šetati kroz grad, Librar mu je pričao o znamenitostima grada. U Poreču je na jednome običnom druženju upoznao djevojku Dunju. I tu je „klik“ bio dublji i snažniji nego onaj s Librarom. S Dunjom će uploviti, kako se to kaže, u bračne vode kojima uspješno brodi već preko 50 godina. Iskreno priznaje kako je to poznanstvo iz korijena izmijenilo njegov život. Tijekom deset godina života u krasnoj zemlji Istri miloj Mate je mnogo toga doživio, susreo i upoznao mnoge ljude, na profesionalnom planu u tajne matematike uvodio brojne srednjoškolce, a na onome amaterskom, profesionalnijem od profesionalnog, preveo brojne stranice. Od svih susreta, poznanstava i prijateljstava, da se zaključiti po pisanom tragu, uz ono s već spomenutim Librarom, najdublji trag ostavili su susreti s talijanskim književnikom Fulviom Tomizzom i pjesnikom Ligiom Zaninijem te knjigovođom škole u kojoj je radio,„gospodinom Golenom“. Sa svom trojicom bio je profesionalno povezan. S prvom dvojicom kao prevoditelj njihovih djela, s trećim kao kolega na poslu. Dok je s prvom dvojicom uspostavio tople prijateljske i ljudske odnose, s trećim, unatoč jednome pokušaju, nije uspio ostvariti niti minimalan kontakt. Poznat po svojim romanima u kojima je snažno i duboko proniknuo u svijet na granici romanskoga i slavenskoga (hrvatskoga) etnosa, njihovo susretanje i sukobljavanje, Tomizza je ugošćavao Marasa na imanju u Momikiji (Juricani), rado mu pokazivao svoju villeggiaturu (kuća za odmor). Godine su prolazile, Tomizza je nizao romane-uspješnice, a Maras ih prevodio. Kod obiteljskih druženja izbjegavale su se književne teme. Za jedne„solo“ posjete, zatekao je Tomizzu sama i za stolom je počela je rasprava oko riječi bruciapelo (sasvim izbliza, iznenada). Maras je otvoreno rekao kako ta riječ, koja se njemu osobno nije sviđala, nalazi mjesta u Tomizzinim „uzvišenim rečenicama.“ Tomizza je bio iznenađen, pogledao ga je tužno i čudno. Taj pogled usjekao se kritičaru duboko u sjećanje. I poslije toliko godina bilo mu je žao zbog iznesene primjedbe. U Rovinj je rado odlazio samozatajnom pjesniku Ligiju Zaniniju, koji je pisao na rovinjskom (istriotskom) dijalektu talijanskoga jezika. I s njim je razgovarao o njegovim pjesmama i svojim prijevodima tih pjesama. Poslije mnogih godina našli su se na jednoj pjesničkoj manifestaciji u Zagrebu na kojoj je Ligio čitao svoje pjesme na
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=