150 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Stipan Trogrlić zvijezdama rodnog sela sanjariti o prostranstvima duha i tijela“. Kako je pruga vozila samo do Lovreća, 7 kilometara do rodnih Studenaca kratio je idući „prijekim putem preko kamenjara koji je zaboravio moje noge, a ni one se njega ne sjećaju više.“ Posebno mjesto među stvarima na stolu zatrpanom raznim knjigama koje treba „disciplinirati“ da ostanu otvorene ima ključ „velik kao telefonska slušalica.“ Njega ne koristi. Čak ga je dao presvući niklom da ne zahrđa. Radi se o ključu s rodnih Studenaca, kojim se zaključavala pomoćna zgrada iza kuće. Tu je bila i čatrnja (cisterna) pa se zvao „ključ od čatrnje.“ Kad ga je jednom mater pozvala da joj donese taj ključ, on je brzo otrčao, i zauzet čitanjem (gutanjem) jednoga sveska Zagorkine Gričke vještice koji mu je „do sutra“ posudio neki studenački školarac, bacio je ključ prema materi dovikujući: Evo ga! Ključ je odskočio od vreće i pogodio mater koja ga nije prekorila, samo se bolno držala za pogođenu nogu. To je vrijeme kada đaci, vraćajući se za vrijeme praznika, donose „vilinsku igru“, tako naziva šah. Igralo se po nekim„internim pravilima“. Uz čitanje i intelektualne vratolomije malog Matu privlačio je zov divljine. Spuštao se u jamu Partovaču, jugozapadno od Centra, prema zaseoku Musincu, da se uvjeri u istinitost priča kako jama neodoljivom snagom priteže pastire. Odlazak u prvo susjedno selo (Lovreć) – o kojem su kružile priče kao o bajkovitom mjestu koje je zapravo više varoš nego selo: sve kuće su sređene, liječnik dolazi jednom tjedno, bijeli zvonik uz crkvu ponosno se diže se prema nebu – nije ga impresionirao. Naprotiv, bio je razočaran jer tu se nije mogao igrati partizana i okupatora, ložiti vatru i tražiti žute predratne dvodinarke. Našao je zamjerku i crkvi, bila je na osami bez čempresa, a u svojim Studencima u hladovini čempresa pokraj crkve mogao je ležati do mile volje i promatrati kako trava raste po zapuštenim grobovima. Zato se jedva čekao vratiti „na svoj sjever“, iako je znao da ga čekaju prijekori zbog cjelodnevnog nenajavljenog izbivanja. Spomenik „trajniji od mjedi“ rodnim Studenacima, Imotskoj krajini i hrvatskoj jezičnoj baštini Mate je podigao prijevodom izabranih satiričnih soneta talijanskoag pjesnika Giuseppea Gioachina Bellija (Rim, 1791. – 1863.), pisanih na rimskome dijalektu, na govor svoga rodnog sela. Tonko Maroević popratio je izlazak Bellijevih soneta na studenačkome govoru u Forumu Slobodne Dalmacije naslovom: Širok Tiber kroz Studence. U Predgovoru Bellijevim Sonetima, a to će ponoviti i u intervju s Nadom Babić, skromno izjavljuje:„Ako se na ovim stranicama nađe koji milozvučni redak, neka se to ne pripisuje meni u zaslugu, jer ja sam tek zabilježio narodno blago, želeći se barem malo odužiti selu u kojem sam se rodio i dobrim ljudima među kojima sam rastao.“ Druga mala sredina u kojoj je proboravio deset godina (od 1972. do 1982.) kao profesor matematike i fizike i koje se rado sjeća, gdje rado navraća i stvarno i u sjećanjima, jest grad Poreč, a i šire – Istra. Prvo što pamti u susretu s Porečom jesu čem-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=