15 Emilija KOVAČ PROZA I POEZIJA Tako mlado, prijesno i mamurno, posebno je ranjivo (zato sam ptica kad mu prilazim, sva od paperja). Čim se ozrni i ozubi koliko treba, pustim da ode ili ne, voli ili ne – kako želi, no pucne li prstima, dopuzim kao paučić (ili kao ta neka ptica koja sam, Chagallova) pa zapalucam jezikom, sklupčam se pod skut i na sve pripravna. Ne štedim se ni u čem – to je sunčić, sinčić, sančić: moj. 4. Tamna materija (Andrijana Kos Lajtman) a) Uroci Ništa od svega što dolazi iz tamnog ždrijela prostora ne zna kako se zovem. To što me iznjedrilo iz nekog bočnog zaperka gdje je materija prozirna i meka, nije prednost vrijedna spomena: jednako sam lomljiva kao bilo koji dio sustava. Još sva od paperja i malo nedovršena, sjednem na rub prostora za koji držim da mi pripada: nagnem se redom na sve strane koliko god dopuste zglobne opne i resice pa vidim – moj je vrt kugla od stakla s krijesnicom u sredini koja drhti na svaki dah i strepi za me. Od mene. Čekam da izlegne koji meteor ili maglicu, da ih volim. Kao svoje. Ako mi se uskrate bilo kojim okrhkom, umnožit ću im dug i prenijeti ga do u sedmo koljeno, a to je dugo, sa svakim koljenom sve duže. Dok tako bubrim u mekoj mahovini materišta, meni je svejedno: dišem cijelim potkožjem i zibam se trajna nina nena. I sigurno ću se roditi... negdje, jednom. Malo iskričava, malo tamna. Nekome. b) Kozmička pelena Priče krenu slijeva, gdje god to bilo, pa idu dugo zakrivljenom linijom prema sredini, zatim preko nje, do ruba. Tamo sam ja, zavijena u purpur sutona kao u pelenu. U grozd i mravinjak. Dajem sve od sebe, samo da se dobro zakorijenim pa onda niknemo svatko u svoju vrstu i sve ostalo! U desnim pričama stvari sigurno postoje drugačije, no moje su kakve jesu i nemam većih zamjerki. Prilično sigurna da sam ptica, oslonim se na svoje lijevo krilo malo od sedefa, malo od suhog lišća pa možda preletim na drugi kraj sebe (tamo sam svoja, kružna i beskrajna).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=