140 ZAVIČAJ Josip ŠIKLIĆ učitelja, nije bilo domaće inteligencije. U Istri prve polovice 19. stoljeća najvećim dijelom još prevladava naturalno gospodarstvo, tako da do narodnoga preporoda istarskom seljaku velike potrebe za školom nije bilo. Trivijalne škole, jednorazredne pučke škole u kojima je nastavni sadržaj, uz vjeronauk, ograničen na tzv. trivium, odnosno na čitanje, pisanje i računanje, zadovoljavale su potrebe. Hrvatska su mjesta do 1847. g. škole imala u sjedištima dekanata te u sjedištima župa. Nastavu izvode uglavnom svećenici i poneki laik, dok škole nadzire crkveni dekan. Kada je riječ o hrvatskim javnim školama, možemo reći da one sve do sredine 19. stoljeća gotovo nisu postojale. U Istri je uoči donošenja novoga školskog zakona g. 1869. bilo ukupno 138 škola. Osim deset glavnih škola (Cres, Gradiška, Gorica, Kopar, Krk, Mali Lošinj, Pazin, Piran, Rovinj i Trst), ostale su bile pučke (trivijalne). Raspored škola po kotarevima bio je neravnomjeran; izvori govore da je u koparskome kotaru bilo 38 škola, dok ih je u pulsko-rovinjskome bilo svega 14. U porečkome i pazinskome kotaru hrvatske škole gotovo nisu postojale. Prijelomni događaj za cijelu Austriju bio je nov temeljni zakon – Zakon o općim pravima državljana u kraljevinama i zemljama zastupanim u Carevinskom vijeću, donesen 21. prosinca 1867. godine nakon Austro-ugarske nagodbe. U području školstva zakon uvodi obvezno školovanje za sve stanovništvo od šeste do četrnaeste godine, a člankom 19. uređuje se da... U zemljama, u kojima žive različite narodnosti, moraju zavodi za opću naobrazbu biti tako uređeni, da svaka narodnost nađe sredstva, da se može izobražavati u svome jeziku, a ne treba biti primorana učiti koji drugi jezik pokrajine. U skladu s temeljnim zakonom, 14. svibnja 1869. godine donijet je državni Zakon o javnim pučkim školama, a 4. travnja iduće 1870. godine njegova inačica za područje Istre – Pokrajinski školski zakon. On uvodi obvezno osmogodišnje školovanje: šest godina osnovne škole, a nakon toga učenici su još dvije godine trebali polaziti tzv. opetovnicu (večernja predavanja za djecu nakon završene pučke škole). Prema novome školskom zakonu, svećenici više nisu smjeli biti učitelji, osim uz dozvolu i to u pomoćnim školama (scuole ausiliari), a do 1872. sve su pomoćne škole trebale postati redovite. Međutim, laicizacija škola sporo je napredovala, tako da su se pomoćne škole održale do konca 19. stoljeća. Donošenje državnih školskih zakona išlo je u prilog Talijanima jer je sada financiranje i osnivanje škola bilo u rukama pokrajinskoga Istarskog sabora u Poreču, a u Saboru su, naravno, glavnu riječ imali Talijani. Upravu i nadzor školstva preuzelo je C. k. zemaljsko školsko vijeće za Istru, sa sjedištem u Trstu, koje je imalo izvršnu vlast. Odlučivalo je o otvaranju novih škola, postavljalo i premještalo učitelje koje je plaćala zemaljska vlada u Poreču. U kotarevima su postojala kotarska školska vijeća na čelu s kotarskim kapetanima (poglavarima), a u općinama općinska školska vi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=