14 PROZA I POEZIJA Emilija KOVAČ Ako me zaskoče dok tako narastam u zasjenku pa mi zagrizu uho ili otkinu koji prst (za sreću), obujme oko pasa, i ja ću sve što se smije, može i priliči, isti tren i mnogo strastvenije. Nek samo kažu da sam bezobrazna, srna i lasica. Jesam, čak i povrh, i neću prestati. 2. Le dernier combat (Luc Besson) Ja ću biti lijeva kula, tako sam najjača. Nimalo me ne zbunjuje što većina odabire desno. Jednom ću i ja, da vidim kako je, no zasad igram na koliko-toliko zajamčen ishod. To što sebi nasuprot imam najkršnije momke i najžešće oružje (većina, naime, odabere desno!), nije razlog za zabrinutost: uvijek sam bila lijeva, najviše o tome znam i ne postavljam pitanja. Ostali kako požele. Sasvim je u redu i ako ne požele ništa. Računam na svoju brzinu i sabranost kao na prednosti, a teško branjiva mjesta prihvatim kao nužnost. Možda za ovu priliku dodam pršnjak i pokoji bedrenik: s njima se osjećam sigurnije, usudim se reći čak – nepobjedivo. Ako nešto krene po zlu, imam na svojoj strani jednu do dvije prikaze, par vrana, škorpija i zmajeve. (Možda se, zapravo, radi tek o pokojem šišmišu, no – pustimo sad pitanja zbilje i privida, nije dobar tren.) Zbrojim li sve te sitnice, nisam bez izgleda. Samo da još dođe taj neki desni protiv kojeg i s kim mi je (kojeg čekam)... pa kaže – to sam ja i to je sad. 3. Udomljavanje Sunca (Lana Derkač) Prije buđenja zakitim se perjem. Tako sam nalik Chagalovim pticama, čudesna i vrlo lijepa, pa mi se čini da imam više izgleda u svemu na što se namjerim. Sve sa suncem krene naglo, skokovito, bez kolebanja pa je važno na samom početku pred svima steći koju sekundu prednosti. Tren prije nego se, još vlažno i grcavo, iskoprca iz ljuski i ovoja, prikradem se, zgrabim rep ili šapicu, što se već pokaže dostupnim, privinem na grudi, podojim, položim u jasle, zanunam, jedino... pa ga držim, pa ga ne dam, pa mu pjevam kako najbolje znam, prozviždim koji put, zamumlam gdje mi se čini umjesno ili gdje zaboravim prikladne riječi i značenja.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=