139 Josip ŠIKLIĆ ZAVIČAJ danas, nanijevši određenu štetu istarskim Hrvatima. Tek će uz velike napore hrvatski narodni pokret, a osobito veliki Viktor Car Emin, uglavnom uspjeti raskrinkati i razbiti tu opasnu floskulu. Koliko je nakana bila postala uvriježenom među Talijanima, govori primjerice istup talijanskoga ministra prosvjete Antonina Salvatorea Anilea u tamošnjem parlamentu 1922. godine, kada je iznio krivotvorinu, laž da se Hrvati u Istri prije svega smatraju Istranima („Istrijanima“), te da radije prihvaćaju talijanske nego slavenske škole. Hrvatsko školstvo u Istri do Prvoga svjetskog rata Hrvatski dio Istarskoga poluotoka (današnje područje Istarske županije i liburnijski dio Primorsko-goranske županije) do 1860. godine činio je veći dio Istarskoga okružja sa sjedištem u Pazinu (1825. – 1860.). Područje je bilo dijelom pokrajine Austrijsko-ilirskoga Primorja, koja se sastojala od Trsta s njegovim područjem i Goričkoga okružja. Nakon pada Bachova apsolutizma u Austriji, Listopadskom diplomom (1860.) i Veljačkim patentom (1861.) započet je proces demokratizacije Habsburške Monarhije, uvedeno je ustavno stanje, ukinuto Istarsko okružje, a od 1861. to je područje dobilo svoj Pokrajinski (zemaljski) sabor sa sjedištem u Poreču i nazvano je Markgrofovijom Istrom. U Saboru je bio samo jedan izabrani zastupnik Hrvat te tri biskupa kao imenovani članovi, od kojih su dvojica bili Hrvati (dr. Juraj Dobrila i dr. Ivan Josip Vitezić ), a treći Slovenac (dr. Bartolomej Legat). Službeni je jezik bio talijanski. Prema popisu stanovništva, koji je Austrija provela 1846. godine na temelju razgovornoga jezika, u Istri je bilo ukupno 228.035 stanovnika, od toga 134.445 Hrvata (58,9 %), Slovenaca 31.995 (14 %), Talijana 60.000 (26,3 %) te 1.595 ili 0,7% Nijemaca i drugih. Premda je prema navedenim podatcima Istra neprijeporno bila hrvatska zemlja, vlada Monarhije dala je predstavnicima talijanskoga građanstva vlast u Pokrajinskome saboru, nedemokratski kurijalni izborni sustav pogodovao je društveno bogatijemu sloju, a tada su to bili Talijani odnosno njihove građanske stranke, osiguravši im većinu u Saboru. Poreč je tada bio važnim središtem veleposjednikȃ i sitne lihvarsko-trgovačke buržoazije kojoj je pad feudalizma širom otvorio put za lihvarsko-kapitalistički pohod prema nezaštićenome i siromašnome hrvatskom selu. Nakon Austro-ugarske nagodbe (1867.), Istra i Dalmacija pripale su austrijskome, a civilna i vojna Hrvatska ugarskome dijelu Monarhije, i tako je ostalo do sloma te države 1918. godine. Istarski Hrvati nisu imali građanski stalež, bili su uglavnom seljaci, u velikoj mjeri ovisni o bogatim gradovima. Škole nisu postojale, a osim svećenika i malobrojnih
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=