138 ZAVIČAJ Josip ŠIKLIĆ Pisac prvoga sintetičkog prikaza istarske povijesti (do 1815.), povjesničar i politički djelatnik, jedan od preteča i vođa iredentističkoga pokreta, Istranin iz Gologorice – Carlo De Franceschi (1809. – 1893.), u pismu Pietru Kandleru (1804. – 1872.), talijanskome povjesniku i istraživaču starina, autoru monumentalne zbirke isprava Codice diplomatico istriano (1846. – 1852.), u kojoj nalazimo dokumente za povijest Istre od 50. godine poslije Krista do prve polovine 16. stoljeća, opisao je svoje shvaćanje, protivljenje i nadanja o rješavanju istarskoga etničkog, političkoga i kulturnog dualizma, rascjepkanosti i razapetosti između romanskoga i hrvatskoga (djelomice i slovenskoga) svijeta ovim riječima:„Treba se zalagati za stapanje hrvatskog istarskog elementa i njegovo pretvaranje u talijanski. Talijanski je element neusporedivo učeniji, obrazovaniji i on će Hrvate (i Slovence) prije ili kasnije potpuno apsorbirati. Onaj tko je savjetovao da se u Istri otvore hrvatske škole napravio je vrlo veliku grešku... Naše nastojanje mora biti usmjereno prema težnji da se posvuda osnivaju talijanske škole...“ Carlo De Franceschi je 1879. godine objavio svoje glavno djelo L’Istria – note storiche, prvi cjelovit i složen prikaz istarske povijesti, koje je posvetio istarskoj mladeži u čijoj da su svijesti note storiche (povijesne bilješke) budile, uobličavale i jačale spoznaje o Istri kao neprijepornoj talijanskoj zemlji i amorfnoj masi slava, koja i nije drugo doli materijal za asimilaciju. Proces je uskoro zaustavljen, jer je i druga strana počela osnivati svoje škole i svoju ugroženu seosku, pučku, usmenu, nepisanu i apolitičnu kulturu pretvarati u novu kvalitetu, u učenu, pisanu i politiziranu kulturu. Tako je uspostavljena osebujna akulturacijska ravnoteža. U drugoj polovini istarskoga Ottocenta hrvatska je inteligencija, ponajviše iz svećeničkoga staleža, pitanje širokih slojeva istarskoga seljačkog žiteljstva postavila na dnevni red politike, ljudskih i nacionalnih prava, dakle na dnevni red povijesti. Naime, istarski su Hrvati još polovinom devetnaestoga stoljeća smatrani narodom bez povijesti. Koristeći se svim sredstvima da Slavene potisnu na rub društvenih zbivanja te da ih se, naročito Hrvate kojih je u Istri uvijek bilo najviše, otrgne od njihovih nacionalnih, hrvatskih korijena, potkraj 19. stoljeća Talijani i talijanaši spremaju projekt zamišljen kao protuudar hrvatskim nastojanjima za očuvanjem nacionalnoga identiteta. Naime, stanoviti Ivan Krstić, doveden iz Dalmacije, započinje u liburnijskoj Istri širiti promičbu prema kojoj Istrani nisu Hrvati već samo Istrani, „Istrijani“, a jezik im je čakavsko narječje. Na taj se način istarskim Hrvatima u svijest nije pokušalo samo usaditi uvjerenje da nisu Hrvati, nego im se nametao drugačiji obrazac ponašanja kako bi postali izolirani od hrvatske narodnosne zajednice, da bi ih se kasnije lakše potalijančilo odnosno nakraju asimiliralo. Uz stalnu propagandu, takvo je „mišljenje“ nažalost uhvatilo korijena, trajući u naznakama i u nekoj mjeri do
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=