135 pjesme, varijante i kontekst tih pjesama unutar posebno istarskog, ali i hrvatskog i šireg mediteranskog kruga.“ IV. U Parizu Naposljetku, ali vrlo, vrlo bitno... La question de l’Adriatique: étudiée et présentée: L'Istrie / par J. Ribaric, F. de Sisic et N. Zic. (Jadransko pitanje: proučeno i prikazano: Istra, Pariz, 1919.); u suautorstvu je s povjesničarom Ferdom Šišićem (autorom, primjerice, Hrvatske povijesti, Povijesti hrvatskoga naroda itd.) i geografom te kulturnim povjesničarom Nikolom Žicem (autorom npr. dvosveščane studije o Istri i Istranima: Istra I. /Zemlja/ i Istra II. /Antropogeografsko stanje potkraj svjetskog rata // misli se na I. svj. r.). Naime, riječ je o građi za parišku Mirovnu konferenciju 1919-20., koja je građa poslužila izaslanstvu Kraljevine SHS o dokazivanju svoga prava (a zapravo prava Hrvatā) na Istru, Rijeku i Jadran općenito. Znamo kako je stvar završila, naime talijanskom okupacijom i ubrzo nakon toga uspostavom fašističkoga terora, pokušajem posvemašnjega odnarođivanja slavenskoga življa i sl. No, konferencija u sličnu svrhu i u istome gradu, samo 1946., polučila je, poznajemo priču, sasvim drukčiji ishod. U spomenutome sveščiću argumenata trojice suautora najprije se vrlo sažeto, ilustrativno, mjestimice konkretnim brojkama i neupitnim podatcima objašnjava zemljopisni pojam Istre, istro-kvarnerskoga otočja i Primorja, zemljopisna konfiguracija područja, gospodarski uvjeti i činjenice, etnografska slika uvelike u prilog slavenskoga, hrvatskoga i slovenskog, življa prema svim dotad poznatim i provedenim popisima pučanstva. Zatim trojica autora donose pregled povijesti rečenoga ozemlja od prvih početaka te, vrlo bitno, stvarne etnografske pokazatelje po pojedinim izabranim mjestima, kako bi se pokazala manipulacija službenim statistikama. Spomen Nikole Žica, Ribarićeva bliskog ne samo suradnika nego i prijatelja, neizbježno podsjeća na posvetu oca Josipa sinu Ljubomiru Ribariću 1937. g. Na Badnjak i Božić, kada je otac sinu darovao spomenuto Žicovo dvoknjižje; citiram posvetu: „Dragi moj sinko! Poklanjam Ti ovu knjigu o 'Istri – zemlji', onu drugu o 'Istri – čovjeku' za Božić 1937. Neka tuga obuzima me, dok Ti pišem na sam Božić ove retke. Pred sobom gledam te dvije prekrasne i umne radnje jednoga od najboljih i najintimnijih svojih prijatelja. Koliko li je ljubavi i energije izlio pisac u dotjerano ovo djelo o našoj nesretnoj užoj domaji! Nas starijih, koji smo doživjeli slom svojih snova i tragediju preporoda Istre, skoro će nestati. Možda ćemo se brzo rastati i s pogledom iz Kastva na snijegom ovjenčanu Učku i Sišol, na divnu Liburniju i izgubljeni Cres, na ovo sinje
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=