132 ZAVIČAJ Boris Domagoj BILETIĆ iteta jednoga naroda – u jeziku, pisanoj riječi, kulturi najšire, pa i tada kad je silom neprilika čitava djelatnost plejade istarskih hrvatskih ljudi/stvaralaca, osim nešto svećenstva, bila izmještena iz zavičaja, pretežno u Zagreb, ali i diljem prve Jugoslavije te svijetom. I sam dolazim iz obitelji takve sudbine. II. Jezikoslovac Sa svoje pak strane ugledni akademik Božidar Finka, koji je Ribarića osobno poznavao, u prilogu Znameniti Istranin Josip Ribarić kao jezikoslovac svojedobno će napisati: „Ribarićeva je raznolika zainteresiranost i angažiranost (kulturna, prosvjetna, znanstvena, nacionalna, društveno-politička) osigurala da mu ime nadživi dnevne prolaznosti i da bude upisano u hrvatsku povjesnicu...“ Svjedoči Finka, tada asistent, o njihovoj suradnji u Institutu za jezik JAZU, a napose je važno ovo svjedočanstvo: „Svakodnevni naši susreti i razgovori pružili su mi obilje stručnih poticaja, ali i mnoštvo dragocjenih obavijesti, među njima je i izravna Ribarićeva obavijest o njegovoj suradnji s Nazorom na oblikovanju Nazorovih pjesama na istarskoj čakavštini... – Njemu je riječ 'Istra' bila jedna od najdražih, najuzvišenijih i najpoetskijih riječi. (Finka citira iz Istarske Danice.) – Do Ribarića Istra je dijalektološki bila gotovo 'terra inculta'... Ribarić je u Istri uočio sve dijalekatske varijetete: čakavske, kajkavske, štokavske i njihove kombinacije sa svim glavnim njihovim obilježjima, osobito ikavsko-ekavsko-jekavskim i naglasnim u njihovu vrlo razvedenom prepletanju i terenskom prostiranju, ne zanemarujući ni druga obilježja relevantna u dijalektološkoj klasifikaciji. Dijalekatsku sliku upotpunjuju brojni onomastički podaci (antroponimi, toponimi) te priloženi akcentuirani dijalekatski tekstovi i rječnička zbirka (pretežno iz Vodica), često i s povijesnim i etnogeografskim napomenama i zapažanjima, relevantnima i za dijalekatsku građu i za pučanstvo kao za nositelja te građe, što sve pridonosi da Ribarićeva rasprava ima i mnoga obilježja multidisciplinarnoga znanstvenoga pristupa... Ribarić u svoj dijalektološki rad uključuje i slovensku dijalekatsku problematiku... Osim u dijalektologiji prof. se Ribarić ogledao i u leksikografiji radeći, iako kratkotrajno – jer su ga u tome omele bolest i smrt – na monumentalnom djelu Jugoslavenske akademije, povijesnom Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika... Na taj se način prof. J. Ribarić znanstveno potvrdio i izvan dijalektološkoga područja kao lingvist od formata.“ Naš prijatelj koji nam jako nedostaje, nedavno prerano preminuli jezikoslovac, akademik Goran Filipi, analizirajući temeljito, duhovito i naglašavajući bitna mjesta, pregledno kako je uvijek pisao znanstvene radove, u prilogu Romanistički pogled na novo izdanje Ribarićeve studije o istarskim govorima (misli se i dalje na ono iz 2002.) zaključuje:„Svi smo mi djeca svoga vremena i nitko, pa ma koliko truda ula-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=