120 PRIJEVOD Simone MOCENNI dok gledam ka dimovima dimnjaka dok i sjećanja odlaze bez poezije, ne postajući ništa. Kao nikad življen osjećaj, učahuren u tamno staklo pred terasom. ...napuštene grane... (...rami abbandonati) Moja šutnja nadilazi nujno prisuće žene što u trenu odlazi. Ne plače, znade da je sama, diverzija života i tužna je, shvaćam po tom kako traži moj pogled koji ne nalazi, te kako vrata zatvara i odlazi. Okrećem se k prozoru, zaustavljam tren napuštanja i tek sam hridina izudarana morem.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=