12 PROZA I POEZIJA Nada GALANT I baš kad sam pomislila da smo gotovi, stavili su me u ozbiljnu dilemu želim li jednu ili dvije. Željela sam više, jer ako su samo, nazovimo ih, pregovori trajali toliko i ako samo ja i taj policajac imamo te povijesne usisivače, teško da ću se ponovo okušati u tome, u pregovorima mislim, i teško da će ubuduće uopće negdje proizvoditi takve, ali ako ponovno zatraže polog, a ja nemam toliko gotovine kod sebe, osramotit ću se, i ražalostiti gospodina koji strpljivo čeka ispred (unutra ne bi stao). – Dvije – kažem oprezno i žalim vrijeme koje sam izgubila na to. Osjetih kako su svi odahnuli, mada nisam znala zašto. I tako, izađem konačno iz tog ćumeza. Ne mogu se prestati smijati hodajući prema autu, sretna što sam se sjetila pokupiti izgorjeli grijač, donji, i mislim da tamo možda uopće nisu bili prodavači nego neki dobronamjerni lopovi koje sam zatekla u trgovini. Ustvari, ne lopovi, nego možda mušterije koje je više sila pretvorila u lopove, koje nisu dočekale svoje grijače i vrećice pa sad pretražuju trgovinu ne bi li ih našli, dok su pravi akteri na godišnjem. A već kad sam se našla tamo, da ne posumnjam, pomogli su i meni i vratili si svoj polog mojim pologom. Onaj gospodin ispred je, u stvari, čuvao stražu. Smijem se i mislim: Ovo mi nitko neće vjerovati. O kolačima više ne smijem ni razmišljati. Ulazim u auto i kažem (mudro, naravno!): – Dobro da sam ja išla. Ne bi ti to mogao. Nastavit će se... (Sigurno.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=