11 Nada GALANT PROZA I POEZIJA – Tako je – ponovim kao da sam u uredu ravnatelja na„brifingu“. Ali tu ima još nekih brojeva, možda i oni nešto znače? – pokušam ja. I ubaci on, nevoljko, taj neki dodatni broj i, gle čuda, pojavi se baš taj nesretni grijač! – E, ovo je nešto drugo, je l' tako? – Tako je – ponovim mudro, kako već traži situacija. – Zapiši podatke o gospođi – pozove pomoćnika koji je cijelo vrijeme zabrinuto stajao sa strane. – I, molim Vas, ostavit ćete nam 20 eura pologa, mi ćemo Vama to naručiti. Moj se san o pećnici i kolačima za našeg unuka još malo udalji dok se probijam kroz trgovinu, servis, skladište, što li je već, a misao mi bježi na slona i Murano, mada se predmeti unutra ne mogu usporediti s finim staklenim figuricama. Dok mi pomoćnik uzima podatke i novce, stojim uz ulazni zid, odnosno sad već izlazni, koji je potpuno prekriven, da ne kažem pretrpan, vrećicama za usisivače i sjetim se moga dobrog starog usisivača koji je iste marke kao servis u kojem se nalazim pa onako usput, kad sam već tu, pitam imaju li vrećice za njega? Kad bi ovo bio crtani film, sada bi prasnule bombe, iskočile oči i ne znam što još... Vidim im u očima kako oplakuju svoj ionako upitan godišnji na koji su već trebali poći, a evo ga, na, sad su gotovi, tu, do kasne jeseni, tražeći moje vrećice za usisivač. Znala sam kako im je, podsjećali su na mene u našoj pretrpanoj knjižnici dok tražim neku knjigu kojoj sam zaboravila autora i čijih se korica ne sjećam, ali činilo mi se da su oni ipak u malo goroj situaciji. Gospodin, nalik na onoga glavnog iz A je to!, brzo se snašao, pa je opisivao usisivač za koji sam tražila vrećice, ustvrdivši da taj usisivač sigurno ima četrdesetak godina. Na što sam smireno rekla da, da..., ali da radi bolje od svih koje sam imala poslije njega. – Da, to je marka! – zaključio je mudro gospodin. Za vrijeme vrijeme mojih pregovora u trgovini, servisu, što li već, suprug je kružio gradom, a onda nekim čudom našao parkirno mjesto nadomak trgovine. Ispred trgovine sve to vrijeme strpljivo je čekao jedan gospodin, naravno da je čekao ispred trgovine kad sam ja već bila unutra, jer nitko više nije stao u nju. Pokušavao je u nekoliko navrata kupiti neke svjećice koje su ga, navodno, spremne čekale – evo samo da ona (ja) završi. Tek sad su za počeli pregovori o vrećicama, pa sam ispočetka, najprije pomoćniku, objašnjavala kakve su, onda njegovu šefu, pa ispočetka. Na kraju su zaključili da su nedavno jednom policajcu naručili iste takve. – Ima ih. Trebat će nam vremena..., ali naručit ćemo. – Broj imamo, ne brinite se. – poslovno kaže.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=