10 PROZA I POEZIJA Nada GALANT on mu je obećao, ali nikako nije našao vremena. Dogodilo se to da je susjed bio kod nas na kavi, pa je naišla susjeda koja se jako ljutila na majstora vodoinstalatera koji već petnaest dana ne dolazi, na što sam planula – što petnaest, evo već pola godine mi pećnica ne radi! Susjed se jadan našao prozvanim, odmah skočio po alat i izvadio taj nesretni grijač s kojim smo napokon mogli poći u potragu za novim. Tu tek počinje priča. Prvi slobodni dan uputili samo se po grijač, pazeći da ga ne zaboravimo i moleći Boga da ne bude gužva u gradu kojega je pojeo turizam, u koji inače volimo ići, a ponekad i moramo, kao što je to slučaj sada. Iz daleka smo ugledali servis koji smo tražili, a suprugu sam rekla da ja idem tamo. Jedina sam znala cijelu priču. Svijetleća reklama iz prošlog stoljeća zaželjela mi je dobrodošlicu, nekome bi bila upozorenje, ali ne i meni; nekako mi je ulijevala povjerenje, nešto tipa mi se poznajemo – iz istog smo vremena. Ispred servisa, na ulici, razgovarala su dva domaća, a jedan me od njih, preuzevši ulogu domaćina, pozdravio i pozvao unutra. Ušla sam držeći u ruci grijač kao najveću dragocjenost i već u hodu objasnila o čemu se radi, da sam već zvala, da je tu grijač, donji kažem, i da imam njegov broj (to je nešto kao broj šasije – što god da je to), no ustvari nisam imala kamo ući. Ostala sam stajati na pragu, gotovo na jednoj nozi. Da dućan, servis, što li, nije imao krov, bilo bi mi jasnije kako su uspjeli natrpati stvari u njega, bilo je nešto stvari i na policama, da, na policama koje su se više naslućivale negoli vidjele, ali većina stvari, kažem stvari jer ne znam čega sve tu nije bilo – otvorenih kutija, raznih dijelova svakakvih strojeva i aparata – ležalo je na podu, na stolovima i stolicama... Gospodin koji me primio gotovo ispričavajući se rekao je kako su oni već pomalo na godišnjem odmoru (pomalo zlobno pomislila sam da su možda na godišnjem cijele godine), zamolivši da provjerimo broj i radi li se o gornjem ili o donjem? Ja kažem, opet, o donjem. Da, da. To je to. Neka uđem i neka pođem za njim. To mi se činilo razboritim jer tamo vani mi obje noge ionako nisu mogle stajati usporedo, bilo je to nemoguće. Bojala sam se da ću im sve porušiti ako samo napravim korak. Ipak sam se probila do računala u kutu, koji je bio skriven kao ulaz u Titovu pećinu u Drvaru, osjećajući pritom blagu nelagodu i smišljajući plan bijega u slučaju zračne ili kakve druge opasnosti. Gospodinu nije bilo neugodno. – Radi se o gornjem, je li tako? – upita. – Ne – kažem, o donjem. – Da, da. To je to. Možemo li još jednom provjeriti broj? – Da, da. I vadim naočale. – Jeste li Vi sigurni da je to gornji grijač? – Ne, nije gornji, donji je – kažem malo žešćim glasom. – E, vidite imamo problem. Kad ukucam taj Vaš broj, dobijem ovo, a to nije grijač koji tražimo!? Je li tako?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=