godište XXIX., sv. 78. br. 4 Pula, zima 2024. ISSN 1331-0321 (tiskana inačica) ISSN 2991-9355 (mrežna inačica) UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? PROZA I POEZIJA NADA GALANT Grijač donji 8 EMILIJA KOVAČ Posuđeni naslovi 13 MIROSLAV PELIKAN Farma 18 VANESA BEGIĆ Postkoronske priče (II) 27 TOMISLAV ŽIGMANOV Sedam radosti u Mace Vukov 31 OGLEDI: akademik JOSIP BRATULIĆ † MIROSLAV BERTOŠA Rani rad dalekosežna dosega:„Istarski razvod“ 44 LJUBICA JOSIĆ Prinos„Leksikona hrvatske glagoljice“ Josipa Bratulića hrvatskoj enciklopedici 53 IVAN JURKOVIĆ Rad akademika Josipa Bratulića na povijesnim izvorima 60 IRVIN LUKEŽIĆ Zabilježbe o Josipu Bratuliću 69 DANIEL NAČINOVIĆ Josip Bratulić u obzoru lijepih stvari 76 RUŽICA PŠIHISTAL Kršćanski humanizam kao forma mentis Bratulićeve filologije 85 MILORAD STOJEVIĆ Bratulićeve„Istarske književne teme“ 96 JOSIP ŠIKLIĆ Akademik Josip Bratulić i Čakavski sabor – s osobitim osvrtom na ediciju „Istra kroz stoljeća“ 101
5 GDJE JE ŠTO? PRIJEVOD SIMONE MOCENNI Grane... i ostale zime (prep. M. Rakovac) 118 ZAVIČAJ BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Josip Ribarić, uz 70. obljetnicu smrti 128 JOSIP ŠIKLIĆ Hrvatsko školstvo u Istri od sredine 19. stoljeća do 1918. godine 137 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI STIPAN TROGRLIĆ Jednostavna, topla i bogata životna inventura (Mate Maras: Komedija od života) 148 IRVIN LUKEŽIĆ „Papirnati konj“ Osvalda Ramousa (Osvaldo Ramous: Papirnati konj) 154 NEDŽAD IBRAHIMOVIĆ „Pjesmovnik“ Gorana Rema (Goran Rem: To je materijal) 160 JOSIP SANKO RABAR Fantastične priče Mladena Jurčića (Mladen Jurčić: Jedan od nikojih) 164 BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ Sloboda je biti„najmanji“ (Hrvoje Barbir Barba: Pjesme najmanjeg pjesnika na svijetu) 169 DARIJA ŽILIĆ Velika pjesnička vizionarka (Mary Oliver: Nove i odabrane pjesme) 172 IVAN BOŠKOVIĆ Lišeno površne dopadljivosti (Anto Božinović: Plivanje) 176
6 Autori 179 Summary & What to find and where? 181 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 186 GDJE JE ŠTO?
PROZA I POEZIJA NADA GALANT Grijač donji 8 EMILIJA KOVAČ Posuđeni naslovi 13 MIROSLAV PELIKAN Farma 18 VANESA BEGIĆ Postkoronske priče (II) 27 TOMISLAV ŽIGMANOV Sedam radosti u Mace Vukov 31
8 Nada GALANT, Žminj GRIJAČ DONJI Kad je već postalo sasvim izgledno da on neće poduzeti baš ništa u vezi s pećnicom koja ne radi, a nakon nekoliko usputnih napomena da pećnica ne radi, ili opreznih, uvijenih, u rukavicama, bi li možda rekao susjedu ili nedajbože majstoru, a sve s velikim obzirom da se ne povrijedi veličanstveni, a istodobno i krhki, kad se radi o majstorima, ego moga supruga, trebalo je zvati majstora.* Zvati majstora i nije nešto strašno, zar ne? Zoveš. Čekaš. Ponovno zoveš. I tako nekoliko puta. Pa se majstor javi. Dogovoriš vrijeme. I tako opet, nekoliko puta... i bude li sreće za dva, tri mjeseca – riješen problem. Ali s našim majstorom put do rješenja još je malčice zeznutiji. Javi se on nekad iz prve, ne trebam ni reći da je jako zauzet, da mu je auto u kvaru, a kad nije u kvaru, smije njime voziti samo sporednim cestama jer nije registriran, i da ovaj tjedan sigurno neće stići, ali neka nazovem i neka budem uporna, dosadna čak, štogod, i da ćemo to mi riješiti, neka se ne brinem. U tren se prodam za ono mi i puna optimizma počinjem planirati kad bi bilo najbolje da dođe, jer taj naš majstor, bez obzira na to koliko je prošli tjedan, čitaj mjesec, bio zauzet, jednom kad dođe, nikad ne znaš kad će otići. To s odlaskom povezano je s onim što mu ponudim za popiti. Pivo ne pije kao svi ostali majstori, od kave dobije žgaravicu, nego ako bih imala čašu crnog vina, to bi bilo super. Naravno da imam čašu crnog vina. Crno vino dolazi u boci koju ću, naravno, otvoriti pred njim, jer mu, naravno, neću ponuditi vino iz već otvorene boce. E, to je greška. Pa dok se boca ne isprazni, * Priča je osvojila 2. nagradu na ovogodišnjem natječaju „Petar Miloš“ Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Tomislavgradu. (Op. ur.) (izvor: akademija-art.hr)
9 Nada GALANT PROZA I POEZIJA a naš majstor pije gospodski polako i pali cigaretu za cigaretom, razveže priču o nekoj mašini koju je popravljao prije dvadeset godina, onda neku prije pet, pa neku za koju se ni ne sjeća kad i koje sve još rade, što je meni, naravno, jako bitno. I tako, kako ne mogu svaki put računati na neku elementarnu nepogodu ili nedajbože smrtni slučaj, pokušavam pomno planirati vrijeme kad ću ga zvati. Ponekad budem u napasti da ga pozovem kad je suprug sam kod kuće ili tko drugi od ukućana, nekad mi se ne da lijepi dan potrošiti na majstora, a ponekad, kad nisam baš sasvim svoja, mislim si kako ću sada još i s majstorom, pa se sve zna poprilično odužiti. A ima taj naš majstor i svoju listu prioriteta, bez obzira na to što se u sve razumije i popravlja gotovo sve, ali, recimo, perilice posuđa ne smatra nečim što bi trebalo riješiti hitno, perilice rublja samo ako su mala djeca u pitanju, a za pećnice bolje da ne znam na kojem su mjestu njegove liste. Da, pitao me je li izgorio gornji ili donji grijač, i kad sam rekla da je donji, rekao je da neka provjerim broj i ako se vidi, neka nazovem servis. Izdiktirao mi je broj onako iz glave ili, predložio je, neka nađem na internetu onaj neki drugi servis kojemu ne zna broj napamet, ali da bi i oni mogli imati taj grijač. I neka ga, nakon toga, kad nađem grijač, slobodno zovem. Tu nismo ni približno blizu rješenja. Nađem broj toga grijača i nađem broj onog drugog servisa, ali mi tamo kažu da postoje dvije vrste pa bi bilo najbolje donijeti grijač da se vidi. Zahvalim i mislim u sebi – nećeš gledati taj film, što bi značilo dva kućna posjeta našeg majstora. A to nastojimo izbjeći. Sjetila sam se kako se u nekoj prilici, kad je perilica rublja bila u pitanju, čudio naš majstor da mu neki jednostavno dovezu stroj kući jer da će tako njemu olakšati; evo mu je baš neki dan njegov prvi susjed dovezao štednjak doma. Nikako nije mogao shvatiti zašto. Mudro sam rekla da nisu svi ljudi jednaki i da se ne treba čuditi. Nazvala sam odmah nakon toga servis koji mi je preporučio. Javili su se gotovo odmah, možda sam nazvala nekih pet puta. Bili su jako ljubazni, izdiktirala sam im broj, utvrdili smo da se radi o donjem grijaču, i zamolili su me da nazovem za pola sata. Pola sata! Nećeš ti mene, radno vrijeme im završava za petnaest minuta! Zovem ja malo prije kraja radnog vremena, jedno pet-šet puta, nisam više, i kažu, kad sam ih dobila, da imaju, da su našli, da košta toliko i toliko. Još jednom provjerimo broj i radi li se o gornjem ili o donjem. Ja kažem o donjem. Da, da. To je to. Provjerim radno vrijeme i, naravno, ne vrijedi ono koje piše na poslovnim stranicama, pa pošaljem odmah zeta po to, s brojem, nego što. Za pola sata javlja mi zet, da nemaju taj grijač, pod tim brojem, da postoje dvije vrste i da bi najbolje bilo donijeti grijač da se vidi. Tu je moj entuzijazam znatno splasnuo, ali, Bože moj, nikad se ne zna. U međuvremenu je suprug pitao, nekoliko puta, susjeda bi li mogao pogledati taj nesretni grijač jer mu je unuk tužan zato što mu baka (to sam ja) ne peče kolače;
10 PROZA I POEZIJA Nada GALANT on mu je obećao, ali nikako nije našao vremena. Dogodilo se to da je susjed bio kod nas na kavi, pa je naišla susjeda koja se jako ljutila na majstora vodoinstalatera koji već petnaest dana ne dolazi, na što sam planula – što petnaest, evo već pola godine mi pećnica ne radi! Susjed se jadan našao prozvanim, odmah skočio po alat i izvadio taj nesretni grijač s kojim smo napokon mogli poći u potragu za novim. Tu tek počinje priča. Prvi slobodni dan uputili samo se po grijač, pazeći da ga ne zaboravimo i moleći Boga da ne bude gužva u gradu kojega je pojeo turizam, u koji inače volimo ići, a ponekad i moramo, kao što je to slučaj sada. Iz daleka smo ugledali servis koji smo tražili, a suprugu sam rekla da ja idem tamo. Jedina sam znala cijelu priču. Svijetleća reklama iz prošlog stoljeća zaželjela mi je dobrodošlicu, nekome bi bila upozorenje, ali ne i meni; nekako mi je ulijevala povjerenje, nešto tipa mi se poznajemo – iz istog smo vremena. Ispred servisa, na ulici, razgovarala su dva domaća, a jedan me od njih, preuzevši ulogu domaćina, pozdravio i pozvao unutra. Ušla sam držeći u ruci grijač kao najveću dragocjenost i već u hodu objasnila o čemu se radi, da sam već zvala, da je tu grijač, donji kažem, i da imam njegov broj (to je nešto kao broj šasije – što god da je to), no ustvari nisam imala kamo ući. Ostala sam stajati na pragu, gotovo na jednoj nozi. Da dućan, servis, što li, nije imao krov, bilo bi mi jasnije kako su uspjeli natrpati stvari u njega, bilo je nešto stvari i na policama, da, na policama koje su se više naslućivale negoli vidjele, ali većina stvari, kažem stvari jer ne znam čega sve tu nije bilo – otvorenih kutija, raznih dijelova svakakvih strojeva i aparata – ležalo je na podu, na stolovima i stolicama... Gospodin koji me primio gotovo ispričavajući se rekao je kako su oni već pomalo na godišnjem odmoru (pomalo zlobno pomislila sam da su možda na godišnjem cijele godine), zamolivši da provjerimo broj i radi li se o gornjem ili o donjem? Ja kažem, opet, o donjem. Da, da. To je to. Neka uđem i neka pođem za njim. To mi se činilo razboritim jer tamo vani mi obje noge ionako nisu mogle stajati usporedo, bilo je to nemoguće. Bojala sam se da ću im sve porušiti ako samo napravim korak. Ipak sam se probila do računala u kutu, koji je bio skriven kao ulaz u Titovu pećinu u Drvaru, osjećajući pritom blagu nelagodu i smišljajući plan bijega u slučaju zračne ili kakve druge opasnosti. Gospodinu nije bilo neugodno. – Radi se o gornjem, je li tako? – upita. – Ne – kažem, o donjem. – Da, da. To je to. Možemo li još jednom provjeriti broj? – Da, da. I vadim naočale. – Jeste li Vi sigurni da je to gornji grijač? – Ne, nije gornji, donji je – kažem malo žešćim glasom. – E, vidite imamo problem. Kad ukucam taj Vaš broj, dobijem ovo, a to nije grijač koji tražimo!? Je li tako?
11 Nada GALANT PROZA I POEZIJA – Tako je – ponovim kao da sam u uredu ravnatelja na„brifingu“. Ali tu ima još nekih brojeva, možda i oni nešto znače? – pokušam ja. I ubaci on, nevoljko, taj neki dodatni broj i, gle čuda, pojavi se baš taj nesretni grijač! – E, ovo je nešto drugo, je l' tako? – Tako je – ponovim mudro, kako već traži situacija. – Zapiši podatke o gospođi – pozove pomoćnika koji je cijelo vrijeme zabrinuto stajao sa strane. – I, molim Vas, ostavit ćete nam 20 eura pologa, mi ćemo Vama to naručiti. Moj se san o pećnici i kolačima za našeg unuka još malo udalji dok se probijam kroz trgovinu, servis, skladište, što li je već, a misao mi bježi na slona i Murano, mada se predmeti unutra ne mogu usporediti s finim staklenim figuricama. Dok mi pomoćnik uzima podatke i novce, stojim uz ulazni zid, odnosno sad već izlazni, koji je potpuno prekriven, da ne kažem pretrpan, vrećicama za usisivače i sjetim se moga dobrog starog usisivača koji je iste marke kao servis u kojem se nalazim pa onako usput, kad sam već tu, pitam imaju li vrećice za njega? Kad bi ovo bio crtani film, sada bi prasnule bombe, iskočile oči i ne znam što još... Vidim im u očima kako oplakuju svoj ionako upitan godišnji na koji su već trebali poći, a evo ga, na, sad su gotovi, tu, do kasne jeseni, tražeći moje vrećice za usisivač. Znala sam kako im je, podsjećali su na mene u našoj pretrpanoj knjižnici dok tražim neku knjigu kojoj sam zaboravila autora i čijih se korica ne sjećam, ali činilo mi se da su oni ipak u malo goroj situaciji. Gospodin, nalik na onoga glavnog iz A je to!, brzo se snašao, pa je opisivao usisivač za koji sam tražila vrećice, ustvrdivši da taj usisivač sigurno ima četrdesetak godina. Na što sam smireno rekla da, da..., ali da radi bolje od svih koje sam imala poslije njega. – Da, to je marka! – zaključio je mudro gospodin. Za vrijeme vrijeme mojih pregovora u trgovini, servisu, što li već, suprug je kružio gradom, a onda nekim čudom našao parkirno mjesto nadomak trgovine. Ispred trgovine sve to vrijeme strpljivo je čekao jedan gospodin, naravno da je čekao ispred trgovine kad sam ja već bila unutra, jer nitko više nije stao u nju. Pokušavao je u nekoliko navrata kupiti neke svjećice koje su ga, navodno, spremne čekale – evo samo da ona (ja) završi. Tek sad su za počeli pregovori o vrećicama, pa sam ispočetka, najprije pomoćniku, objašnjavala kakve su, onda njegovu šefu, pa ispočetka. Na kraju su zaključili da su nedavno jednom policajcu naručili iste takve. – Ima ih. Trebat će nam vremena..., ali naručit ćemo. – Broj imamo, ne brinite se. – poslovno kaže.
12 PROZA I POEZIJA Nada GALANT I baš kad sam pomislila da smo gotovi, stavili su me u ozbiljnu dilemu želim li jednu ili dvije. Željela sam više, jer ako su samo, nazovimo ih, pregovori trajali toliko i ako samo ja i taj policajac imamo te povijesne usisivače, teško da ću se ponovo okušati u tome, u pregovorima mislim, i teško da će ubuduće uopće negdje proizvoditi takve, ali ako ponovno zatraže polog, a ja nemam toliko gotovine kod sebe, osramotit ću se, i ražalostiti gospodina koji strpljivo čeka ispred (unutra ne bi stao). – Dvije – kažem oprezno i žalim vrijeme koje sam izgubila na to. Osjetih kako su svi odahnuli, mada nisam znala zašto. I tako, izađem konačno iz tog ćumeza. Ne mogu se prestati smijati hodajući prema autu, sretna što sam se sjetila pokupiti izgorjeli grijač, donji, i mislim da tamo možda uopće nisu bili prodavači nego neki dobronamjerni lopovi koje sam zatekla u trgovini. Ustvari, ne lopovi, nego možda mušterije koje je više sila pretvorila u lopove, koje nisu dočekale svoje grijače i vrećice pa sad pretražuju trgovinu ne bi li ih našli, dok su pravi akteri na godišnjem. A već kad sam se našla tamo, da ne posumnjam, pomogli su i meni i vratili si svoj polog mojim pologom. Onaj gospodin ispred je, u stvari, čuvao stražu. Smijem se i mislim: Ovo mi nitko neće vjerovati. O kolačima više ne smijem ni razmišljati. Ulazim u auto i kažem (mudro, naravno!): – Dobro da sam ja išla. Ne bi ti to mogao. Nastavit će se... (Sigurno.)
13 Emilija KOVAČ, Čakovec POSUĐENI NASLOVI 1. Dječaci koje nisam ljubila (Marija Dragnić) Eto, ovako: uzmem nož, oni jabuku; udahnem duboko kao da ću viknuti iz petnih žila, oni zatisnu uši. Kad im podraškam greben vrata, tjemene šavove ili koje od osjetljivih mjesta, spretno se izmigolje ljupki i smeteni, no nije to ništa naspram onoga što im spremam: sakupim svoje krpice, maglice, točkice, stanem pred njih sa svim tim pabircima i ne mičem se sve dok ne prestanu hiniti da ih nema... ili mene. Ili da među nama nema razlike. Premda neke polomim ja, a neki polome mene, sasvim je neprilično reći da mi je žao. Ja sam vjetrenjača i ne znam drugačije: prozujim im oko glave pa skliznem niz-vjetar-uz-vjetar, kako kad. U tome je moja posebnost i ne dam je, ni za nokat... Jedino ako me sustigne poneki pas, oblizne prste i posvoji na koji dan... čudno da već nije... ili možda jest, samo ja o tome ništa ne znam. Eto, tako. O psima tek trebam naučiti ponešto: često dolaze s dječacima. I sami. Dječaci koje sam ljubila Premda ih bodrim i potičem kako god znam, dolaze oprezno, krišom, gotovo bez tragova. Vrlo su lijepi: volim ih slijeva, zdesna, naglavce, naiskap i nemam u tome mjeru. Ja nisam plaha: otkrijem se do besramlja i želim o njima znati sve, bez zadrške. Kad su golubovi, uzverem se na stablo, virim u njihova gnijezda, no, koliko god se uspinjala na prste, nikad im ne doprem ni do krilnoga zgloba: nema tu dobrog načina osim da sama postanem golub. Ili golubica. I hoću, bez dvoumljenja, samo što nisam, ali strpljivo, pero po pero... (izvor: medjimurski.hr)
14 PROZA I POEZIJA Emilija KOVAČ Ako me zaskoče dok tako narastam u zasjenku pa mi zagrizu uho ili otkinu koji prst (za sreću), obujme oko pasa, i ja ću sve što se smije, može i priliči, isti tren i mnogo strastvenije. Nek samo kažu da sam bezobrazna, srna i lasica. Jesam, čak i povrh, i neću prestati. 2. Le dernier combat (Luc Besson) Ja ću biti lijeva kula, tako sam najjača. Nimalo me ne zbunjuje što većina odabire desno. Jednom ću i ja, da vidim kako je, no zasad igram na koliko-toliko zajamčen ishod. To što sebi nasuprot imam najkršnije momke i najžešće oružje (većina, naime, odabere desno!), nije razlog za zabrinutost: uvijek sam bila lijeva, najviše o tome znam i ne postavljam pitanja. Ostali kako požele. Sasvim je u redu i ako ne požele ništa. Računam na svoju brzinu i sabranost kao na prednosti, a teško branjiva mjesta prihvatim kao nužnost. Možda za ovu priliku dodam pršnjak i pokoji bedrenik: s njima se osjećam sigurnije, usudim se reći čak – nepobjedivo. Ako nešto krene po zlu, imam na svojoj strani jednu do dvije prikaze, par vrana, škorpija i zmajeve. (Možda se, zapravo, radi tek o pokojem šišmišu, no – pustimo sad pitanja zbilje i privida, nije dobar tren.) Zbrojim li sve te sitnice, nisam bez izgleda. Samo da još dođe taj neki desni protiv kojeg i s kim mi je (kojeg čekam)... pa kaže – to sam ja i to je sad. 3. Udomljavanje Sunca (Lana Derkač) Prije buđenja zakitim se perjem. Tako sam nalik Chagalovim pticama, čudesna i vrlo lijepa, pa mi se čini da imam više izgleda u svemu na što se namjerim. Sve sa suncem krene naglo, skokovito, bez kolebanja pa je važno na samom početku pred svima steći koju sekundu prednosti. Tren prije nego se, još vlažno i grcavo, iskoprca iz ljuski i ovoja, prikradem se, zgrabim rep ili šapicu, što se već pokaže dostupnim, privinem na grudi, podojim, položim u jasle, zanunam, jedino... pa ga držim, pa ga ne dam, pa mu pjevam kako najbolje znam, prozviždim koji put, zamumlam gdje mi se čini umjesno ili gdje zaboravim prikladne riječi i značenja.
15 Emilija KOVAČ PROZA I POEZIJA Tako mlado, prijesno i mamurno, posebno je ranjivo (zato sam ptica kad mu prilazim, sva od paperja). Čim se ozrni i ozubi koliko treba, pustim da ode ili ne, voli ili ne – kako želi, no pucne li prstima, dopuzim kao paučić (ili kao ta neka ptica koja sam, Chagallova) pa zapalucam jezikom, sklupčam se pod skut i na sve pripravna. Ne štedim se ni u čem – to je sunčić, sinčić, sančić: moj. 4. Tamna materija (Andrijana Kos Lajtman) a) Uroci Ništa od svega što dolazi iz tamnog ždrijela prostora ne zna kako se zovem. To što me iznjedrilo iz nekog bočnog zaperka gdje je materija prozirna i meka, nije prednost vrijedna spomena: jednako sam lomljiva kao bilo koji dio sustava. Još sva od paperja i malo nedovršena, sjednem na rub prostora za koji držim da mi pripada: nagnem se redom na sve strane koliko god dopuste zglobne opne i resice pa vidim – moj je vrt kugla od stakla s krijesnicom u sredini koja drhti na svaki dah i strepi za me. Od mene. Čekam da izlegne koji meteor ili maglicu, da ih volim. Kao svoje. Ako mi se uskrate bilo kojim okrhkom, umnožit ću im dug i prenijeti ga do u sedmo koljeno, a to je dugo, sa svakim koljenom sve duže. Dok tako bubrim u mekoj mahovini materišta, meni je svejedno: dišem cijelim potkožjem i zibam se trajna nina nena. I sigurno ću se roditi... negdje, jednom. Malo iskričava, malo tamna. Nekome. b) Kozmička pelena Priče krenu slijeva, gdje god to bilo, pa idu dugo zakrivljenom linijom prema sredini, zatim preko nje, do ruba. Tamo sam ja, zavijena u purpur sutona kao u pelenu. U grozd i mravinjak. Dajem sve od sebe, samo da se dobro zakorijenim pa onda niknemo svatko u svoju vrstu i sve ostalo! U desnim pričama stvari sigurno postoje drugačije, no moje su kakve jesu i nemam većih zamjerki. Prilično sigurna da sam ptica, oslonim se na svoje lijevo krilo malo od sedefa, malo od suhog lišća pa možda preletim na drugi kraj sebe (tamo sam svoja, kružna i beskrajna).
16 PROZA I POEZIJA Emilija KOVAČ Ili me, usput, pozoblju zrikavci. Ili dođe vuk: s njim se u priči uvijek može računati, ali o tome ne bih, ako baš ne treba... 5. Catwoman (Therese Rebeck) Svih devet života na koje imam pravo obližem sa svih strana, da me zapamte. Neke pustim da traju odmah (dva, tri sasvim su dovoljna), a ostale spremim u ormar, s malo kamfora i lavande. Ako, naime, dođu crvi i skakavci, raznesu te moje čahure trun po trun u svoja staništa i nije se baš čemu nadati. S ona dva, tri puštena u život, uhvatim se u koštac bez krzmanja, sasvim pomirena da uvijek nešto uspije, nešto ne. Uzimam u obzir to što se neki, koliko god brižno spremljeni, jednostavno zagube ili usahnu: nakon određenog vremena tu osim ovoja nema ničeg za me. S vremena na vrijeme razgrnem slojeve pokrova pa izbrojim pauke i dane opstale u onima koje čuvam. Možda se obnavljaju, svaki ispod svojih kora... ili se poneki razmnoži od silne želje da me nadživi i u svemu bude bolji. E, to ćemo tek vidjeti! 6. Vrane (Zdenka Maltar, Kad ti se u pjesmi izlegne vrana) Kad ti se u pjesmi izlegne vrana, kaže kreeeh. Onda naraste. Razmaše krilima. I svaki put kaže kreeeh. Onda se namjeri na sva tvoja bića i predodžbe, umnoži svoj prostor i srodnike, stjera te u kut... (Sve je to rješivo: samo da te ne slomi.) Nastojiš dati joj priliku da ode. Sama od sebe. Kamo god poželi. Sve je bolje od te prisutnosti koja traje i traje. I ne dovrši se. Krene li (ili se tako učini), važno je da skupi svako pero i sve korjenčiće, da i ne pamtite jedna drugu. Ima tu još mogućnosti. Svakako uzmi u obzir da i vrane znaju što je strah: nastoj dovabiti sove i jastrebe, mnogo njih. Ako ne znaš kako, izdubi izvor: voda je neodoljiva, sigurno će doći. Bar neke.
17 Emilija KOVAČ PROZA I POEZIJA Ili postavi zrcala, možda pomisli da se radi o jatu pa ode s njim, za njim... Jata su topla i sigurna. Odmetne li se od svih, prospi orahe gdje je čekaš. I sama bih se odazvala nečem tako zavodljivom. Zapravo, dosta je prilika u kojima stvari malo-pomalo naginju u tvoju korist, čak prilično zamjetno, i nije da ne strepiš... Ako zaista ode, ne mari: ostat ću ti ja. Sasvim sam dobra vrana ili bar to mogu biti. Pozobat ću orahe ili što si već rasula travnjakom, uroniti na dno izvora, izroniti negdje s druge strane (tamo gdje se roje i zameću još neodređena bića i prilike), reći dobar dan, pozdravljamo vas mi vrane i ostali... I sve tako dok ne prihvate da sam i nisam jedna od njih. A jesam. Ili bar mogu biti, ako želim. (Važno je da me ne slome.) Kad jednom kažeš kreeeh, stvari su vrlo, vrlo ozbiljne.
18 Miroslav PELIKAN, Zagreb FARMA FARMA 1 Marko B. nekako je ukočeno stajao u masi pored ceste. Svjetina je mrmoreći očekivala dolazak uvažene ličnosti, valjalo ju je dolično pozdraviti razdraganim mahanjem, poklicima, sretnim licima. Prije svečane kolone sredinom cesto prošlo je vrlo polako nekoliko vozila bez krova. Iz vozila su promatrale znatiželjne oči pripadnika posebnih postrojbi. Njihov je zadatak, kao i uvijek, bio u masi, koja je sada posve mirna šutke pratila prolazak vozila, uočiti potencijalnu opasnost za uvaženu ličnost. Marko B. je u ovim trenucima s ugodnim osjećajem razmišljao o popodnevu koje slijedi. Morao bi danas presložiti preostale marke iz plavog albuma. Vjerojatno će stići bude li dovoljno koncentriran i ako mu slušanje glazbe ne oduzme previše vremena. Smješkao se sve dok mu gruba ruka nije dotaknula rame prekinuvši ga u razmišljanju. – Što se ti smiješ, da ne kažem cerekaš, a kolona s uvaženim gostom samo što nije prispjela? Marko B. bolno je osjećao željezni stisak prstiju na svom ramenu. – Tko? Ja? Ništa. Ne smijem se. – Ne smiješ se? Misliš da nisam opazio tvoj podrugljiv smijeh, cerekaš se stalno. U vozilo s njim! Marko B. nije se ni snašao a već su ga ubacili u mračnu kabinu vozila. Opazio je nekolicinu kako sjede. (izvor: akademija-art.hr)
19 Miroslav PELIKAN PROZA I POEZIJA – Sjedi tu i budi miran. Inače..., obrati se netko iza njegovih leđa. Sjeo je na klupu pored ostalih, zbunjen, nesretan. Ispitan je u policiji vrlo detaljno, iako su već sve o njemu znali. Marko B., niži administrator u Gradskoj upravi, odjel Arhive, trideset osam godina, neoženjen, u vlastitom stanu, politički neaktivan, sakuplja marke, sluša uglavnom klasičnu glazbu, nije kažnjavan... – Što vam znači taj podli osmijeh? – upita ga je još jednom inspektor. – Nisam se smijao. – Na što ste tada konkretno mislili? – navaljivao je inspektor. – Hm, rekao sam vam, mislio sam na to popodne. Morao sam posložiti marke. Malo sam se bojao da neću uspjeti jer mi slušanje glazbe odvlači pozornost. – Tako znači? – Da, mislio sam samo na marke i glazbu. – U redu, vodite ga – inspektor završi razgovor. Nakon nekoliko sati u hladnoj i mračnoj ćeliji, Marko B. pušten je. Nije mu bilo ni do maraka ni do glazbe. Danima nije otvarao albume niti je bio u slatkoj dilemi što slušati; život mu se počeo odvijati u potpunoj tišini. Razmišljao je o svojoj lošoj sreći, o trenutku kada mu je osmijeh zaigrao na licu, mislio o trenutku kada ga je pogledao policajac. U idućim mjesecima zaredali su pozivi u policiju na informativne razgovore. Stalno su ga različiti inspektor pitali o tom osmijehu i o svemu drugom. Poslije nekoliko sati odlazio bi kući. Nakon pola godine od nesretnog događaja Marka B. pozvao je šef odsjeka strogo mu rekavši kako je obaviješten da je on, Marko B., pod prismotrom policije zbog nedolična i potencijalno subverzivnog ponašanja, da takav više ne može raditi u važnom odjelu Arhive, te da je administrativnom odlukom „s vrha“ premješten na 320 km udaljenu farmu svinja, gdje će voditi administraciju. Marko B. bio je zatečen, no nije se pobunio. Kimnuo je glavom i već idućeg jutra otišao na farmu svinja. Marke i ploče nije ponio. Tko zna što ga tamo čeka? No ubrzo se pokazalo kako administriranje na farmi nije tako naporan posao, najteže je bilo podnijeti smrad. Dapače, plaća mu je bila veća, no nije ju imao gdje potrošiti, najbliže mjesto bilo je udaljeno dvadesetak kilometara, a kućni red nije ni dopuštao napuštanje farme. Radnici na farmi, Marko B. nije ih nazivao svinjarima, bili su većinom šutljivi, pognute glave, nijemi, gotovo nevidljivi. Komunicirao je jedino s direktorom farme koji je prema njemu bio pristojan.
20 PROZA I POEZIJA Miroslav PELIKAN Svaki je tjedan na farmu dolazio policajac i razgovarao s Markom o onom osmijehu i o svemu drugom. Nakon sat vremena policajac bi odlazio s punim notesom, a Marka bi razdirali očaj i nemoć. Ponekad bi nakratko razmišljao o tome što će učiniti s novcem koji je zaradio na farmi. Znao je da će ih potrošiti na rijetke, skupe marke, bit će to dobro ulaganje. Na farmi je uvijek vladao propisani i predviđeni mir, osim glasanja svinja, a bilo bi idilično da nije bilo smrada. Marko B. lijepo se uklopio u taj ljudsko-svinjski svijet. Nakon pune dvije godine dekretom je, posve iznenada, vraćen u Gradsku upravu, u Arhivu, na staro radno mjesto. U idućim, čestim prigodama, za posjeta važnih gostiju, Marko B. stajao bi u prvome redu na rubu ceste ozbiljna, dostojanstvena lica, a u trenutku prolaska svečane kolone vozila oduševljeno je mahao klikćući od sreće. Postupno se vraćao i markama i glazbi, isprva rijetko i kratko, a zatim sve češće i dulje. Cijela bi popodneva, kao nekada, prelistavao marke, razvrstavao ih iznova, slušajući omiljenu glazbu, zastajkujući u radu kako bi bolje čuo pojedini refren ili ariju. U posljednje su ga vrijeme kao pridružena člana odbora pozvali da pomogne u organizaciji dočeka uvaženih gostiju, iako je i dalje bio bez pravog političkog angažmana. U isto vrijeme promaknut je na položaj višeg administratora, a ubrzo na mjesto savjetnika administratora. Plaća mu je osjetno porasla, oblačio se sve elegantnije, otmjenije, tako je služba zahtijevala. Šesnaestoga srpnja dogodio se u zemlji prevrat. Skupina mladih političara u savezu s odabranim mladim časnicima preuzela je svu vlast u državi. Srećom, sve je proteklo bez velikih žrtava. Garnitura koja je vodila zemlju uglavnom je emigrirala, a ostali su se priklonili novoj vlasti. Ubrzo su brojne grupe provoditelja bivše državne politike osuđene na dugotrajne zatvorske kazne. Bilo je pucnjave, bjegova, izdaja i prokazivanja, uglavnom se prst uvijek upirao u drugoga. Tako je došao red i na Marka B. Kao istaknuti simpatizer prošle vlasti iznova je protjeran na farmu svinja, na rok od četiri godine, što je trebalo biti dovoljno za kvalitetan preodgoj. Stan su mu ostavili jer je i novoj vlasti privatno vlasništvo bila svetinja. Na farmi je zatekao staroga ravnatelja koji se i sada prema njemu uglavnom ponašao pristojno. Svakih tjedan dana dolazio je policajac i ispitivao Marka B., o tome što je uočio o prethodnoj vlasti i još koječemu. Nakon sat vremena policajac bi odlazio s ispunje-
21 Miroslav PELIKAN PROZA I POEZIJA nim notesom, a Marko bi proklinjao svoju zlu sudbinu i onaj osmijeh, kada je pomislio na marke i glazbu. Na farmi se ništa nije promijenilo, osim smrada koji je postao neizdrživ. Plaća nije bila loša, ali je nije imao gdje potrošiti jer prvo je mjesto bilo udaljeno više od dvadeset kilometara. Iscrpljen i bolestan, Marko B. napokon je dočekao istek pune četiri godine i vratio se u grad, u svoj stan i u Gradsku upravu na radno mjesto nižeg administratora. I opet se vrlo bojažljivo približavao markama i glazbi. Tih je dana načuo prve priče i nagađanja o mogućoj promjeni vlasti. Držeći plavi album u naručju, slušajući Mozarta, otvorio je plin u kuhinji s neopisivim olakšanjem i osmijehom na licu. PJESNIK NA FARMI SVINJA Nekako u isto vrijeme kada je Marko B. po drugi put, sada na četiri godine, po kazni iznova upućen na farmu svinja, i opet kao administrator, zatekao se ondje i Kazimir S., uvaženi pjesnik i gorljivi podupiratelj svrgnutoga režima. Kazimir S. snažno je stihovima i nastupima podržavao svrgnute vlastodršce koji su ga višeput nagradili velikim novčanim iznosima i proglasili ga akademikom. Kazimir S. u ovom času ima pedeset i sedam godina, dva braka iza sebe, bez djece je, s popriličnom imovinom – više stanova, kuća na obali, izvanredna kolekcija umjetnina... Nova vlast ostavila mu je samo ime i godine starosti, sve ostalo su mu kao narodnom neprijatelju oduzeli i njegovu imovinu razdijelili sirotinji, iako se šuškalo kako su Kazimirove nekretnine međusobno podijelili ministri, a slike su darovane službenicima na nižim razinama. Osuđen je na osam godina preodgojnog rada na farmi, što je on nazvao godinama svinjskog rada. Kazimir S. na farmi je obavljao najjednostavnije poslove i sam postajući svinjom jer – tako je govorio – šuti i trpi svaki dan, od jutra do mraka, spavajući u zajedničkoj nastambi naslonjenoj na zgradu farme. Najčešće je dovozio hranu za svinje vukući velika kolica, iznova ih punio, vozio, punio... Ponekad bi zastao pored unutrašnje ograde, koja je svinjogojilište dijelila na niz kvadrata, i pogladio neku od simpatičnijih mu svinja, tiho nešto govoreći. Ne, nikada se nije bunio, kao i svi hodao je pognute glave jer tako je bilo određeno, ali tijelo je držao sasvim uspravno. Kazimir S. čitav je život proživio otmjeno, u auri stihova, a sada je nesnosno zaudarao, dlanova krvavih od užeta kojim je vukao teška kolica, obučen u otpatke radne odjeće i gotovo bez obuće.
22 PROZA I POEZIJA Miroslav PELIKAN Radnici na farmi, oni „malo manje“ krivi, mogli su se navečer oprati u mlazu ledene vode iz šmrka, ali on tek jednom tjedno. Ako pak ponašanjem ne bi zadovoljio upravitelja, smio se prati tek jednom mjesečno. Još i sada, da možemo upitati Marka B. sjeća li se Kazimira S., sigurni smo da bi odgovorio: – Slabo, slabo. No, on je jedini, onako prljav, hodao pognute glave, ali uspravna tijela. Marko B. zacijelo bi se prisjetio i redovitih tjednih posjeta najmanje tri policajca u civilu koji su ispitivali pjesnika Kazimira S., ali na pristojnoj udaljenosti jer je njegov smrad bio nepodnošljiv. Upravitelj je sjajno uočio: radnici, svinjari na farmi, nisu jedni drugima smrdjeli, to je bio njihov miris, njihova svinjska karakteristika. Marko B. otišao je s farme i, nasreću, pronašao svoj mir, a Kazimir S. i dalje je svakodnevno vukao teška kolica rijetko se izlažući šmrku. Naravno, u novoj evoluciji vrijeme se taloži, raste zaborav i niču novi obzori. Tijekom sedme godine boravka na farmi svinja Kazimir S. uvršten je u pjesničku antologiju. Uz mnogo neodobravanja, antologija je postala knjigom godine. U osmoj, završnoj godini odsluženja kazne na farmi, Kazimir S. vraćen je na popis obvezne literature domaće književnosti, dapače, sve češće je spominjan kao autor najviših lirskih dosega. Nakon punih osam godina Kazimir S. temeljito je oriban, liječnički pregledan i vraćen u grad. Poseban odbor za doček svojski se potrudio, a vlast se pretvarala da ne vidi što se oko pjesnika događa. Na željezničkom kolodvoru Kazimira S. dočekala je nepregledna masa. Nedavno izabrani gradonačelnik, iz oporbe, osobno ga je pozdravio. Idućih je dana priređen niz zanosnih recitala, svečanih prijema, akademija. No sve to vrijeme Kazimir S. nije rekao ni riječ, vodili su ga kao malo dijete, bio je posve nemoćan oduprijeti se. Hodao je ili sjedio pognute glave, ali tijela uspravna, i šutio. Na kraju svečane akademije njemu u čast, kojoj je nazočio novi predsjednik države sa svitom, zamoljen da kaže nekoliko riječi, Kazimir S. stao je za govornicu i vrlo tiho rekao: – Molim, nemojte se uvrijediti. Ne poznajem nikoga od vas. Poznajem samo svoje svinje. Molim, vratite me na farmu. Kazimir S. završio je umobolnici. Liječnici su utvrdili kako se pjesnikova psiha jednostavno urušila, ostala je od nje samo stijenka i njegovo uspravno tijelo pognu-
23 Miroslav PELIKAN PROZA I POEZIJA te glave. O tome je u tajnome izvješću obaviješten najuži državni vrh. Kazimirovi se stihovi i danas mnogo i često čitaju. Ponekad ga se tko sjeti pokušavajući objasniti neshvatljivo ponašanje jednoga pjesnika i akademika. VLAST NA FARMI SVINJA Tko bi mogao bolje opisati upravitelja farme svinja od Marka B., administratora, koji je služio kaznu u pustoši zapada države, pomažući novoj vlasti u stvarima proizvodnje. No Marko B. odavno je mrtav, prestrašen vlastitim životom, i ne može nam reći ništa. Čak i kad bi mogao, vjerojatno bi šutio i slušao glazbu u svojoj glavi. Farmu svinja činila je velika namjenska zgrada s nebrojenim svinjama svih veličina, nadstrešnice s hranom, zatim nastamba za radnike, njih 240, te administrator i upravitelj u maloj upravnoj zgradi. Rad je bio svakodnevna obveza, od svitanja do zalaska sunca. Vrijedni i ozbiljni radnici navečer su se mogli oprati mlazom hladne vode iz šmrka, a neradnici puno rjeđe. Svi su radnici bez ostatka morali surađivati s policijom, odgovarati na sva pitanja, pa i upravitelj. Upravitelj farme svinja, B. K., premješten je na farmu po kazni zbog ljubavne afere sa ženom čiji je otac bio veliki pobornik prošloga političkog sustava. Takvo upraviteljevo ponašanje, jer tamo je bio direktor, nije bilo dopustivo. Pripadao je novoj klasi, no nije prihvaćao kritike, pa je raskrinkan njegov dvojben, malodušan stav i administrativnom mu je mjerom određeno dvanaest godina na farmi, istina – ne kao svinjaru, već kao upravitelju. B. K. slabo se razumio u ekonomiju, o svinjama nije znao ništa, no, srećom, papire je uredno vodio Marko B. A i među svinjarima je uvijek bilo onih koji su bolje poznavali svinje nego ljude. Farma je uistinu dobro radila, prizvodnja je bila na prihvatljivoj razini. Pobune među svinjarima nije bilo, osim izazovna držanja onoga pjesnika koji je hodao pognute glave, ali nekako uspravan, okomit. Svinje i njihova govna zauvijek su srezali njihov ponos, govorio bi upravitelj pred višim forumima redovito izvješćujući o radu. Upravitelj je vladao iz upravne zgrade, vrlo rijetko izlazeći; u uredu je odlučivao o svemu odlučivao. Tik do ureda nalazio se njegov mali stan: soba, kuhinja, kupaonica. Pored upraviteljeva ureda bilo je smješteno priručno skladište alata, lijekova..., a iza nje, od svega nekoliko kvadrata, sobica s krevetom i malenim prozorom gotovo do stropa, u kojoj je spavao administrator.
24 PROZA I POEZIJA Miroslav PELIKAN Upravitelj B. K. uvijek je nastojao pridobiti povjerenje administratorā, nagrađivao ih dobrom plaćom i posebnim„dodacima“ u hrani i piću. Ostali su se hranili znatno skromnije, o uvjetima spavanja da se ne govori. Boraveći na farmi, Marko B. nije odbijao privilegije, znao je da živi i radi kao čovjek za razliku od onih iz velike nastambe. Vrlo je precizno vodio administraciju farme pa je upravitelj bio iznimno zadovoljan, iako to javno nije pokazivao, pristojno se i hladno odnoseći prema administratoru. Navečer bi se upravitelj zatvarao u svoj izdvojeni stan, navlačio zavjese, gledajući sačuvane slike Vere B., njegove nesuđene i nedopuštene ljubavi. Nastavljao bi tugovati družeći se s pićem, sve žalosniji zbog ljubavi i glupe sudbine, ljutit na sebe zbog farme, u isti mah prekoravajući se što nije poslušao druge i istodobno se na njih ljuteći zbog uplitanja u njegov privatni život, u njegovu ljubav. Često bi jutro dočekao posve iscrpljen od pića, sjedeći na krevetu, nesposoban da ustane. No, Marko B. nije bio slijep, farma je svakodnevno uredno radila i bila kvalitetno vođena. Kada bi upravitelju policajci došli na razgovor, Marko B. izišao bi i dijelio po farmi izmišljene upraviteljeve naredbe. Kada je Marko B. po drugi put došao na farmu, bila je posve nalik onoj otprije, s istim brojem svinja i isti brojem svinjara. Upravitelj B. K., međutim, bio je vidno propao, omršavio, stalno se nadajući prijevremenom povratku u grad. Marko se pomirio s nove četiri godine na farmi, izdržat će. Upravitelj ima isto toliko na vratu, još četiri godine. O te četiri godine nema se što puno reći. Preživjeli su ih. Marko se nakon farme vratio u svoj mir, a B. K. nikada nije otišao s farme. Rekli su mu: – Pa ti se razumiješ samo u svinje, ostani, častan je posao hraniti druge. Po dolasku nove vlasti, samo je on ostao na farmi. Njih 240 otišlo je u grad i započelo nove, druge živote. Uskoro su stigli novi svinjari i B. K. je zapravo bio silno sretan. Opet je imao pune ruke posla, opet je upravitelj i opet može sanjati o ostarjeloj Veri, gledajući i gladeći njezinu sliku iz mladosti, prekidajući zurenje u mladu Veru samo kako bi prinio čašu ustima i otpio dobar gutljaj te opet zaplakao sjedeći na krevetu u zoru na farmi svinja.
25 Miroslav PELIKAN PROZA I POEZIJA ODREĐIVAČ Pozivajući se na niz rodbinskih veza, uz stanovito negodovanje određenih grupa, Matija S. primljen je u stalnu službu Ministarstva poretka. Postao je članom najmoćnijeg ministarstva, onoga zakona, sudstva i policije. Ta je služba donosila određene povlastice, bolji stambeni prostor, natprosječnu plaću, službenu odoru, posebne dodatke prehrani... Od svega je Matiji najvažnija bila služba: biti aktivnim dijelom golemog ministarstva, već je samo je po sebi nagrada i iznimna čast. Za njega je pronađen mali, jednoiposobni stan Strmoj ulici, u vili s vrtom, na prvome katu. Zapravo, cijela je vila prepravljena u niz manjih stanova, kako bi u njima mogli živjeti pripadnici nove vlasti. Novi stanari bili su uposleni u različitim ministarstvima, ali svi na prvome stupnju karijere, administratori prvoga stupnja. Njihovi su međusobni odnosi bili korektni, strogo profesionalni. Matija S. radio je u uredima 12. odjela. Iz toga odjela upućivalo se na izdržavanje zatvorske kazne, u rasponu od prisilnoga rada do preodgoja. Nakon sudske presude, 12. odjel određivao je mjesto izdržavanja kazne. Matija S. je radio u službi za odgojni rad. Već na početku uvidio je kako nema dovoljno raspoloživih mjesta, jednostavno nema resursa. Šef službe dao mu je slobodne ruke, snažno podupirući njegove inicijative. Tako je vrijedni Matija S. pronašao zapuštenu farmu svinja udaljenu 320 kilometara od grada. Odmah ju je aktivirao. Farma svinja napučena je za nekoliko dana. Jasno uviđajući dramatičnu potrebu društva za hranom, osnovao je nekoliko takvih ili sličnih odgojnih ustanova za proizvodnju hrane u kojima su teške grijehe okajavali istaknuti pripadnici prošloga sustava, ali ne oni iz političkih struktura, već uglavnom osobe koje su razorno djelovale u kulturi i prosvjeti. Za izvanredna postignuća u organizaciji prve farme svinja, udaljene 320 kilometara od grada, promaknut je u administratora 2. stupnja. Odmah se preselio u veći stan u Ravnoj ulici. Sada je stanovao u otmjenoj građevini s nizom dodatnih sadržaja. Nekako u isto vrijeme, kada je šef 12. odjela javno priznao svoje greške i bezbolno uklonjen, Matija S. postao je šefom službe, ustrojivši krajnje odanu radnu skupinu. Kada njegov ministar nije uspio održati vladu na okupu, u ministarstvu su se osjetili prvi potresi. Mnogi su bili nezadovoljni zbog sporog napredovanja unatoč predanom radu. Smatrali su da napreduju samo oni s dobrim vezama. Iz prozvane je skupine izdvojen jedino Matija S. jer je njegov projekt za preodgoj na farmi svinja uživao snažnu potporu, dapače bio je najcjenjeniji projekt, namijenjen
26 PROZA I POEZIJA Miroslav PELIKAN onima s razmjerno malo pogrešaka u životu, jer te se ljude još uvijek moglo izvesti na put poštenja i istine. Osim Matije S., koji je bio promaknut u šefa 12. odjela, novi je ministar postavio svoje ljude na čelne položaje. Vremena su se smirivala, oporba je svoje duge političke prste ispreplela s vlašću, djelovali su jedinstveno. Zajednička je politika utjecala na sve manji broj osuđenih, pa je tako bilo sve manje kandidata za omiljenu farmu svinja Matije S. No znao je što mu je činiti. Administrativnom je naredbom jednostavno produžavao vrijeme odgojnih mjera. Prevrat, tako iznenadan i bolan, skupine mladih političara i časnika otvorio je sva zatvorska vrata, srušio sve ograde i zabrane. Matija S. nije emigrirao, uostalom kamo bi otišao? Odlazio je redovito u prazno ministarstvo, prelistavajući hrpe papira. Ništa nije uništio, nije imao što kriti, sve je radio po zakonu. Postupno se povećavao broj djelatnika ministarstva, a zatim je došao novi ministar s odabranom ekipom koja je strelovito pročešljala osoblje i dokumentaciju. Među prvima izgon iz ministarstva dobio je Matija S., dapače, upućen je na izdržavanje odgojne kazne na farmu svinja, udaljenu 320 kilometara od grada. Matija S. nije se protivio odgojnoj mjeri, na neki se način veselio susretu s farmom, svojom farmom. Sve su to životne dionice, pomislio je posve smireno, vukući teška kolica s hranom. Uže ga je peklo, ostavljalo je rane, no nije se žalio, tȁ ovo je ipak njegova farma.
27 Vanesa BEGIĆ, Pula POSTKORONSKE PRIČE (II) 11. (Post)koronska priča broj 11. Danas je Međunarodni dan muškaraca. I Svjetski dan WC-a. Je li je to zbog uzročno-posljedične veze glede one uzrečice da su muškarci kao wc-i: ili su usr... ili su zauzeti, to nećemo nikada saznati. Prije bih rekla da su poput mobitela: isključeni (za sve i svakoga), nedostupni, trenutno zauzeti, „osoba ne može odgovoriti na poziv“, ili pak obavljaju dva poziva istovremeno. Tkogod bio s Marsa, tkogod s Venere, neke su stvari bile i ostat će vječni lajtmotiv u međuljudskim odnosima te nadahnuće za sedmu umjetnost, literaturu. Wertheri postoje uglavnom samo u umjetnosti. Vječno je pitanje zašto dobre žene nerijetko nailaze na energetske vampire, Bel Amije, ili likove iz pirandelovskog teatra, ili pak dobri muškarci jednako tako na umišljene„barbike“; bezbroj je mogućih odgovora. No, neka ovaj dan bude sretan svim sretnim obiteljskim muškarcima, svim onima koji se traže; neka bude, hajde, i onima koji sjede na dvije stolice, kao i onima koji ni sami ne znaju što bi. I svim divnim ženama uz i iza njih, majkama i bakama. U svijetu bez stereotipa, s više empatije, a manje zavisti i zlobe. 12. (Post)koronska priča broj 12.„Svašta mi je u/po glavi, što krade mi san dok novi ne svane mi dan...“, tako nekako. Mnogi sada sigurno pjevaju„Konobo moja, radosti sva / Dušu san svoju, svu tebi da / Konobo moja, ka dom si moj / Čuvan ti pismu, ka život svoj“, u iščekivanju nekih (boljih) vremena. Izgleda da su bolja vremena rođaci onoga Godota koji nikako nije dolazio, ili pak kafkijanski nastrojena. Bit će prije rastrojena. U iščekivanju horoskopa za 2021., koji nikada nije bio toliko ibis redibis. (izvor: glasistre.hr)
28 PROZA I POEZIJA Vanesa BEGIĆ Kako bi Dante opisao ovu godinu? Možda bi stvorio neku četvrtu „dimenziju“, nešto između Pakla i Čistilišta, ili, da pojednostavimo, možda se netko poigrao s ovom godinom u stilu prendere a sassate tutti i sogni ancora in volo, dok „druga dimenzija“ ima sve više glumačkih velikana, pjevača, književnika, sportaša, a zadnji je tu„el pibe de oro“. I njegov je život bio u znaku svega, baš svega, iako je bio najveći. A godina prolazi, leti, godišnja doba izmjenjuju se... Santa Claus neće coming to town.„Forši za koju šetimanu će se ća kambjati... jeno malo“. Do tada, pazienza, strpljen – spašen. 13. Ima i u tome istine: neka vrata vrijedi pokušati otvoriti dva, tri puta, biti uporan, a za druga jednostavno valja pritisnuti delete. Jednako je s podgrijavanjem hrane; sarme su bolje sutradan, a špinat je, primjerice, već navečer navodno toksičan jer se nitrat pretvara u nitrit. Neka vrata možda nije trebalo nikada otvoriti.„Lasciami gridare / Rinnegare il cielo / Prendere a sassate / Tutti i sogni ancora in volo“, prekrasni su stihovi Massima Ranierija za kraj još jednoga ljetnog dana u ovoj najčudnijoj i najneobičnijoj godini. U biti, sada su vrlo aktualni stihovi Desanke Maksimović: „Ne, nemoj mi prići / Hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva“. Poezija, umjetnost uopće, često anticipira stvarnost. Glede vrata koja se (ne) otvaraju, prisjetimo se završnih stihova vjerojatno najpoznatije sevdalinke, koja čak nije određena kao sevdalinka, ali po strukturi i melodiji to zapravo jest. Završni su stihovi:„Ja ne odoh isto veče / već ja odoh sutradan / Ali moja mila draga / za drugog se udala“. Dakle, klasičan autogol. I nisam pomunjesala (ne više nego inače). 14. Došlo je doba kada su visina iznosa na računima, računi u švicarskim bankama, kuće, vikendice, apartmani, kubikaža osobnih vozila, broj (mladih) ljubavnica/ka, putovnicā, količina ulizivanja, nekretnine i pokretnine, ribarske priče i drugo postali posve nebitni. Još jednom su priroda i njezini stanari – virusi pokazali koliko smo nemoćni i koliko, uza sva znanja, materijalna bogatstva i tehnološke mogućnosti, možemo jako malo. Možda stvarno Zemlji treba reset, svima nama. 15. (Post)koronska priča broj... nije važno. Rože kurijože ne znaju da pisana riječ nije uvijek (auto)biografska, odnosno da naracija nije homodijegetska iliti, po „seljački“, da nema nužno znaka jednakosti između autora, pripovjedača i lika. I da se ne mora svako štivo nužno podudarati s aktualnim trenutkom. Istina, ponekad valja či-
29 Vanesa BEGIĆ PROZA I POEZIJA tati između redaka, a ponekad kartu čitati, a seljaka pitati. Pisanje ima terapeutsku funkciju, kao i trčanje, crtanje..., štogod. U ovim otuđenim, sivim, kratkim danima bez sadržaja tipičnih za ovo doba godine, još više dolazi do izražaja misao dobrog, starog Pirandella o relativnosti ljudske zbilje i višestrukosti ljudske duše. Koliko doista poznajemo određene ljude? Šteta što neki nisu dospjeli do Hollywooda, zacijelo bi dobili kakvu ulogu. Koja je uloga bila prava – ona u dobrome svjetlu ili ona u lošem? Kada su bili dobri, kada su bili zli? Kada su bili – pravi oni? Ili nema crnobijelog, osim kao boje Juventusa? Neke se stvari razvodne i nestanu zbog „precijenjenog“, druge zbog„osoba koje traže autora“, koji nikako da ih nađe, ili pak... nešto treće, četvrto, peto... Možda je svako životno iskustvo, svaki posao, svaki susret, svaka osoba stvarno škola... Sve je možda splet snova, htijenja, kao što mnoštvo djece trenira nogomet, ali samo jedan postane „el pibe de oro“; netko će se domoći seoskog kluba, netko Primere, a netko si zabiti životni (auto)gol. Netko negdje možda započne nešto novo, izbriše nešto staro, zaboravi nekoga, nešto – osobu, biće, pojavu, radnju, stanje, zbivanje, mijenu, promjenu, koronu... Nekome nedostaje sport, trening, drugome birtija, ples, glazba, normalan kulturni život. Teška bi školska zadaća za učenike bila opisati kako su proveli ovu godinu... 16. Bilo novo staro, novo-novo, staro-novo, ili staro-staro,„Sam u kući“ opet je tu. Uranio je ove godine bar tri tjedna. Korona, lockdown, ali Kevin je vajka tu. Budući da je toliko često bio sam u kući, nameće se pitanje – nije li možda bio u izolaciji? Malo šale za kraj još jednog tjedna najčudnije godine potpuno nedefiniranog vremena. 17. (Post)koronska priča broj... nije važno. Kada će ovaj prefiks postati zbilja prefiks, nitko ne zna, a oko nas šaroliki spektar interesnih sfera i tema u monotoniji sivila nedorečene sadašnjosti prepune brojki, pitanja, nadanja i očekivanja, gdje ljubavna Zečićeva postaje egzistencijalna. Ako je osoba broj dva, koja je primila cjepivo, novi William Shakespeare, ostaje nada da neće sve završiti kao u mnogim Shakespeareovim djelima... Samo da ne bude Schopanhauer. I da utakmica završi regularno, nakon drugog poluvremena, bez produžetaka i jedanaesteraca. 18. Poznati talijanski književnik Ugo Foscolo napisao je odu za prijateljicu koja je pala s konja,„A Luigia Pallavicini caduta da cavallo“. Kako to da nitko nije napisao odu,
30 PROZA I POEZIJA Vanesa BEGIĆ poemu, ep ili nešto slično o, primjerice, nevidljivom susjedu s bušilicom? A takvih ima po svim kvartovima. Ok, lijepo je znati raditi mnoge poslove, biti vješt,„sve super“,„sve pet“, ali nekima je očito kuća nalik švicarskom siru ili Louvreu. 19. (Post)koronska priča, neki broj, nije bitno. Koraci pamte, rade ono što glava kaže, čak i onda kada toga nismo svjesni. Dovedu nas do određenih mjesta, lagano, automatski, lepršavo, iako nismo namjeravali tuda proći. Uspomene. Lijepe uspomene. Podsvijest. Zgrade. Ljudi. Mjesta. Zbivanja. Grč. Nekoga boli trbuh (nema veze s koronom), kao prije testa iz matematike. Koraci sve teži. Ulica ista. Kao i prije, asfalt, automobili, zgrade, ljudi, svatko u svome svijetu. A ništa nije isto. Nema one radosti duž istoga puta. Nema ničega. Prazno. Treba se prisjetiti djela Alberta Moravije... zar su ljudi takvi, ravnodušni? I onda zapjevaš, iz svega glasa, stihove Massima Ranierija iz pjesme s kojom je pobijedio na Sanremu 1989.: Provi a ragionare / Fai l’indifferente / Fino a che ti accorgi / Che non sei servito a niente. Koliko istine u ovim stihovima, cijeli jedan život. Neka pitanja ostaju zauvijek bez odgovora. Ili su odgovori u istim ulicama, krajolicima, gdje olovne noge sve teže idu (svaka podudarnost s bilo kime ili čime slučajna je). 20. (Post)koronska, neka. Dugo ih nije bilo. Svatko ima svoju interpretaciju nečega, a što se više dopusti aluzivnom, to su raznovrsnije asocijacije, koje nemaju veze s intertekstualnom i metatekstualnom funkcijom/smislom po(r)uke. Tražeći nešto autobiografsko, i kada ono izostaje. Sjećanja, introspekcija; uvijek kad se pomisli da su neka sjećanja nestala, pretvorena u nešto drugo, dovoljan je mali„klik“ za korak unazad, u neke ulice kojima više ne prolazimo, u mjesta gdje više ne zalazimo, k ljudima koje više ne viđamo. Korona. Lockdown. Lockdown duše, mjere duše, jače od nekadašnje obrane i zaštite, uvijek istim stazama, gdje nema nenadanih susreta, povratka, u potpunosti neodređeno vrijeme. Neke ulice oživljavaju uspomene, izazivaju grč u želucu, noge ne nose dalje; nije to utrka na 110 metara s preponama, nisi Roger Kingdom, nema rekorda, samo povratak utabanim stazama. Emocije, blagoslov i suprotno od toga, ali tu se ne psuje jer smo svi extraturbomegafini; možda je posrijedi sindrom kolibe, a emocije su poput tvrđave. Utvrde, uza zidine. I onda nešto pokrene lavinu sjećanja. Primera, ponovno Primera, kad-tad, jedne davne nedjelje, negdje, kuda se više ne prolazi. Možda sve to nema smisla, možda nema po(r)uke, ali sve je opet tu, sve je rečeno, samo jedno nedostaje: točno rješenje rebusa.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=