99 Davor ŠALAT Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA autor potanko analizira nekoliko glavnih aktera tadašnje španjolske političke scene, kao i cijeli društveno-politički kontekst koji je pogodovao vojnom udaru, ali i njegovoj propasti. Kad su pučisti upali u Kongres, potpukovnik Tejero je zapovijedio da svi zastupnici i članovi Vlade legnu na pod. To nisu učinili jedino premijer u ostavci Adolfo Suárez, njegov zamjenik, general Manuel Gutiérrez Mellado i generalni tajnik Komunističke partije Španjolske Santiago Carrillo. Oni su bili nositelji demokratske tranzicije u zemlji i nisu mogli prihvatiti njezinu moguću propast. Također, važnije od vlastita života bilo im je dostojanstvo funkcija koje su obavljali. Kako kaže Cercas: „Bila je to uvijek ista slika u svim televizijskim reportažama o udaru: slika skamenjenog Adolfa Suáreza u njegovoj klupi nekoliko trenutaka nakon ulaska pukovnika Tejera u dvoranu Kongresa, žandarski hici koji zuje oko njega i svi nazočni zastupnici – svi osim dvojice: generala Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla – koji se bacaju na pod kako bi se zaštitili od metaka“. Cercas u ovim trima osobama i njihovim međusobnim odnosima vidi paradigmu uspostave i održanja demokracije u Španjolskoj. Smatra da su oni tada bili posebna vrsta heroja, heroji odustajanja, odnosno povlačenja. Cercas navodi Hansa Magnusa Enzensbergera koji je napisao da„...nasuprot klasičnom junaku, a to je junak pobjede i osvajanja, diktature XX. stoljeća upozorile su na modernoga junaka, a to je junak povlačenja, pada i rušenja: prvi je idealist jasnih i nesalomljivih principa; drugi je dvojbeni stručnjak grabeži i pregovora; prvi se realizira namećući svoje stavove; drugi napuštajući ih, potkopavajući samoga sebe. Zato junak povlačenja nije samo politički junak: on je i moralni junak“. Tako su Suárez, Gutiérrez Mellado i Carrillo odustajanjem od svojih krajnjih političkih stajališta i međusobnim dogovorima omogućili svojevrsni pakt za demokraciju koja će ipak na kraju prevladati. Suárez je odustao od svojeg frankizma i založio se za punu demokraciju, Gutiérrez Mellado se suprotstavljao pučističkim tendencijama u vojsci, a Carrillo je odustao od marksizma i traženja osvete za frankističku opresiju prema komunistima. Jedino, dakle, u kompromisu dotad radikalno suprostavljenih strana moglo je uopće doći do funkcionirajuće parlamentarne demokracije, odnosno parlamentarne monarhije. Ili, kako izričito kaže Cercas:„Tko je mogao predvidjeti da prijelaz iz diktature u demokraciju u Španjolskoj neće skovati demokratske stranke, nego falangisti i komunisti, nepomirljivi neprijatelji demokracije i međusobno nepomirljivi neprijatelji tijekom tri godine rata i četrdeset godina poslijeratnoga razdoblja? Tko je mogao prognozirati da će se generalni sekretar Komunističke partije u egzilu izgraditi u najodanijega političkog saveznika posljednjega generalnoga tajnika Movimienta, jedine fašističke stranke? Tko je mogao pojmiti da će Santiago Carrillo na kraju postati bezuvjetni branitelj Adolfa Suáreza i jedan od njegovih posljednjih prijatelja i pouzdanika? Nitko, ali možda to nije bilo nemoguće učiniti: s jedne strane, zato što
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=