98 Ogledi: PISAC, DEMOKRACIJA, IDEOLOGIJA Davor ŠALAT A povjesničar i sveučilišni profesor na Fakultetu političkih znanosti madridskoga sveučilišta Complutense Antonio Elorza objašnjava to ovako: „Ono što zovemo dvije Španjolske upućuje na sukob koji postoji od 18. stoljeća između procesa modernizacije i snažnih otpora u zaostaloj agrarnoj zemlji, sa snažnim udjelom Crkve i prekomjerne vojske naslijeđene iz kolonijalnih ratova u Americi“.„To se pretače u napetost koju će konzervativne snage iskoristiti da u 20. stoljeću iskuju zamisao o Anti-Španjolskoj: onoj strani Španjolske koja je suprotna istinskoj Španjolskoj“, zaključuje Elorza. A jedan drugi povjesničar, Charles J. Esdaile, opisuje Machadove dvije Španjolske tako da je jedna „klerikalna, apsolutistička i reakcionarna“, a druga „svjetovna, ustavna i progresivna“. Sraz te dvije Španjolske postat će totalan i oružan jednim zapravo neuspjelim vojnim udarom, odnosno pobunom dijela vojske, na čelu s generalima Joséom Sanjurjom pa Franciscom Francom, godine 1936. protiv Druge španjolske republike, koja je proglašena 1931. godine. Neuspio vojni udar pretvorio se u rat dvije Španjolske: republikanske i nacionalističke. Rat je završio pobjedom nacionalista 1939. i njihova potpuna prevlast u španjolskom društvu održala se, većom ili manjom represijom nad poraženim snagama, sve do smrti caudilla Franca 1975. godine. Nakon toga za kralja je iste godine proglašen Juan Carlos II., koji se dlučio za uvođenje demokracije, odnosno parlamentarne monarhije. Taj je prijelaz povjerio premijeru Adolfu Suárezu, koji je sa svojom parlamentarnom većinom uspio legalizirati sve stranke, uključujući i onu komunističku, provesti slobodne izbore i 1978. donijeti nov, demokratski španjolski Ustav, koji vrijedi i dan-danas. No, brzina i stupanj demokratizacije zemlje nikako nisu odgovarali frankistima kojima je, kao dotad vladajućem sloju, vlast nepovratno klizila iz ruku. Frankističkim kadrovima osobito je obilovala vojska koja je zapravo bila neprestana prijetnja mladoj demokraciji. Osobito se od njezina udara strahovalo u vrijeme krize Suárezove vlasti, a udar se i dogodio 23. veljače 1981. Tada su se dvije Španjolske ponovno izravno sukobile, ovoga puta podijeljene na demokratsku i protudemokratsku. Tada će se – konačnom pobjedom demokracije – napokon otvoriti put i prema nacionalnoj integraciji dvije Španjolske. Taj neuspjeli udar, najpoznatiji po televizijskoj snimci upada potpukovnika Antonija Tejera i dvjestotinjak pripadnika Civilne garde u španjolski Kongres i zarobljavanja zastupnika i članova Vlade, postao je jedan od najemblematičnijih trenutaka suvremene španjolske povijesti. Proslavljeni španjolski pripovjedač Javier Cercas čak je definirao Španjolca kao onog koji ima neku svoju teoriju o tome udaru ili o njemu zna neku tajnu. A sam Cercas je svoju teoriju o udaru, bolje rečeno pažljivo iščitavanje činjenica i same zbilje, iznio u djelu Anatomía de un instante (na hrvatski prevedenom kao Anatomija jedne pobune), čije je prvo izdanje objavljeno 2009. godine. Riječ je o knjizi u kojoj
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=